ImaginarniPatuljak

30 svibnja 2014 Autor: songfordead 7 Kategorija: Misaona

Vraćam se na početak priče. Je li ipak vrijedno

izgubiti, ono što osjećam prema tebi, zamjeram sebi.

Kada godine se razliju kao puna kanta boje

nestvarno bi odletjele vještine koje sam se trudio

uzgajati i ne osporavati znanost i toga Gospodina.

Već i prije sam u noćnim satima zagorčavao smisao

pjesmama što su me krasile. Razbaštinio sam krhkost.

Kiše su ionako vlažne. Dani se gomilaju, zauvijek je

glupo reći. Sve ima rok trajanja. Protesti, revolucije

ratovi i život. Vrisak više nije dovoljan. Samo što

Sunce ne zađe, već predosjećam bit će najduža vožnja

Doslovno je vulgarno rečeno. Šume imaju noge i ruke

Brat, sestra. Razor zbog tuđih grešaka ”skupo je koštao”

Stranac, probisvijet. Znanac tek nekim sretnima

U jutarnjim satima razbuđeno srce, jetra obnovljena

Robot korača miniranim dolinama. Dašak mladosti

i mrzovoljne dane nadvlačim. Grijeh je u tome

što sam samo vjerovao a nisam u djelo sproveo

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.