22 prosinca 2021
Autor: Mihaela
Kategorija: Šaljivo
MARIJA JURAČIĆ “INKUNABULE I DUGOPRSTIĆI”
Objavljeno na Očaravanju 19. XII. 2013.
I lopovi su rangirani. Dijele se na one sitne koji iskoriste priliku povremeno doći do neke malene koristi, one sofisticiranije koji kradu konstantno, neprimjetno, do trenutka u kojem se vrč razbije i na one majstore zanata koje jedino vlastita pohlepa i razmetljivost odjednom razotkriju.
Vile na moru, lovačke kućice, brvnare u planini, gliseri, jahte, umjetničke slike, sve su to znakovi da su svoje duge prstiće duboko zarinuli u budžet svoga naroda dok su mu s političkih tribina grmjeli kako je rastrošan i kako treba smanjiti svoje apetite.
Hrvatski je narod razvio bogatu terminologiju vezanu uz taj soj ljudi; lopov, kradljivac, tat, dugoprstić, sijecikesa, džepar, drparoš…
Dakle, lopov nije razbojnik, otimač, provalnik, pljačkaš, jer on svoju rabotu obavlja tiho i potajno. Postoje sitni i krupni lopovi. Oni sitni podliježu zakonu, a oni krupni samo povremeno, ovisno o trenutnoj političkoj opciji.
Bilo je mišljenja da bi te krupne lopove trebalo i Ustavom zaštititi, prvo kao manjinu, a drugo kao čuvare hrvatskog narodnog blaga u koji spadaju i inkunabule, knjige tiskane u Europi do 1501. godine. To su izuzetno dragocjene knjige, a u slavenskim zemljama su tiskane jedino u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Češkoj i Ukrajini,. U Hrvatskoj je tiskano devet inkunabula; šest glagoljicom, a tri latinicom. Hrvati su jedini narod koji ima inkunabule tiskane dvama pismima.
Glagoljicom su tiskane sljedeće inkunabule:
Misal po zakonu rimskoga dvora, 1483. Mjesto tiska mogao bi biti Kosinj. Sačuvano je jedanaest primjeraka. Misal je prva slavenska inkunabula tiskana i na papiru i na pergameni. Naš je prvotisak prva slavenska inkunabula tiskana dvobojno, crveno i crno.
Brevijar po zakonu rimskoga dvora, 1491. Vjerojatno je nastao u Kosinju, a sačuvan je jedan potpun primjerak.
Ispovid, 1492. Mjesto tiska je nepoznato i nije sačuvan niti jedan primjerak.
Baromićev brevijar, 1493. tiskan je u Mlecima, sačuvano je pet primjeraka, ali samo je jedan potpun.
Senjski misal, 1494. tiskan je u Senju, sačuvan je jedan potpuni i dva nepotpuna primjerka.
Spovid općena, 1496. nastao je u Senju, a sačuvan je samo jedan potpuni primjerak.
Pisane latinicom su ove inkunabule:
Molitvenik, 1490. Mjesto tiska je nepoznato, a sačuvan je samo jedan primjerak.
Oficij, 1490. Mjesto tiska je nepoznato, a sačuvan je samo jedan primjerak.
Lekcionar Bernardina Splićanina, 1495. tiskan je u Mlecima, a sačuvana su dva potpuna primjerka.
Sve se ove inkunabule dobro čuvaju u čuvenim nacionalnim bibliotekama, našim i stranim te u samostanima. Pažnju izaziva izgubljena inkunabula –Ispovid , tako značajna naziva. Možda se upravo ona nalazi u bunkeru nekog visoko rangiranog dugoprstića s početka ovog teksta.
.
23/12/2021 at 7:57 am Permalink
Hahaha… koja ironija! Još sam k tome i upoznala inkunabule… (jedino se sjećam Senjskog misala 🙂 )
Dugoprstići – iako ciničan naziv, čini mi se preblag za lopovčine, “sijecikese” (koji naziv!!) i licemjere (mislim na one najviše rangirane, politički obojane). Nevjerojatno je koliko mogu biti nedodirljivi. Pitam se gdje im je savjest? Pod koliko lažljivih slojeva na obrazu debelog kao đon je ostala zakopana?
23/12/2021 at 1:02 pm Permalink
Ovi dugoprstići imaju duboke džepove i čak zaslužuju neki manje simpatičan naziv, dugorukaši ili tako nešto 🙂
23/12/2021 at 4:39 pm Permalink
Znamo na koga se odnosi. Tekst je napisan 2013, a potpuno je aktualan. Ako tip odsjedi samo nekoliko godina, isplatilo mu se. Pitam se koliko ću ja “odsjediti” po svjetskim morima, a nisam sposoban steći ni poštenu jednu nekretninu.
23/12/2021 at 4:41 pm Permalink
Kad sam čula presudu, sjetila sam se ovog teksta. Nažalost, aktualnog!
23/12/2021 at 10:06 pm Permalink
Ma kakvi prstići, draga Miha? Tu se radi o bagerima . Preskačem dnevnik, jer se samo živciram, ali sramotno je ovo sve. Invalidnog starca su ostavili u mraku, isključili mu struju jer nije imao kako do grada, da uplati 70 kn.