Marini Cvetajevoj

umjesto svijeće na grobu

                     .

Visoko na nebu, nad stepom tatarskom

leluja zarobljen u zvjezdanom cvijeću

jedva vidljiv osmijeh na licu sanjarskom

kojem ovom pjesmom noćas palim svijeću.

                           .

Ruski bardovi nisu te voljeli,

ne čudi, jer bila si bolja od njih.

Iskrenost i prkos tvoj su ih boljeli

i umijeće točenja života u stih.

                        .

Tjelesno te neki ( i neke) spoznaše

htijući oćutjeti iz dubine huk,

al’ nutrinu tvoju nikad ne doznaše;

tek tijela živu vatru, a duše teški muk.

                                .

Iskusila si bogatstvo i raskoš i glad,

progonstvo u nedođiju Jelabuge…

u pjesme si utkala ljubav, bol i jad,

na životnoj stazi tvoje vjerne sluge.

                        .

Mukom zastrt bješe bitisanja tvoga drum

pa konopcem krutim ovila si vrat

i nitko ne dođe na tvoj sveti hum

ni prijatelj, ni pjesnik, ni sestra, ni brat.

                             .

„ Ne želim umrijeti, želim da me ne bude“,

gromoglasno zvone tvoje riječi zadnje,

a svi što htjedoše za „grijeh“ da ti sude,

uzalud čekaše tvoje pokajanje.

                         .

Za neke si bila izrod, a za druge diva,

u tamnici sudbine, nedužan si rob.

Sjećanja na tebe blistava su, živa

dok cvijeće ti rusko još uvijek skriva grob.

                                  .

Ponekad se nad sivom tatarskom stepom

pojavi svjetlošću urešen, treperav lik

sa bolnim osmijehom na licu lijepom

s kojeg  u vječnost nijemi prolama se krik.