Kad za mojim lijesom crni ljudi krenu
ti nemoj klonut, već uzmi gitaru
pozdravi mene k ̓o druga, k̕ o ženu
neka klapa pjeva onu našu staru.
*
Ja neću moći, ali ti ćeš znati
zagrlit život, ispit ga do kraja
a ja ću tebi obećanje dati
čekati kraj hada, čekati kraj raja.
*
Ako nas neće na ista vrata zvati
jer dobro nekad postane grijeh
neću te pustit, neću te dati
stvorit ću s tobom i tugu i smijeh.
*
Ako lutanje osuda nam bude
pa nas pošalju na suprotne strane
opet ćemo sresti neke iste ljude
i živjeti opet neke iste dane.
katarinab
Suzana Marić
Mihaela
10/11/2012 at 10:40 pm Permalink
”opet ćemo sresti neke iste ljude
i živjeti opet neke iste dane.”
koliko god da se tuga provlači kroz pjesmu mene ljubav nekako tjera da čitam tvoju pjesmu
naranče
sfd
10/11/2012 at 10:43 pm Permalink
”a ja ću tebi obećanje dati
čekati kraj hada, čekati kraj raja,,,’
– bilo gdje, bilo kada, čekat ću ga kao nekada… tako sam doživjela ove stihove…
– jesu li sve ljubavi tužne?
10/11/2012 at 11:36 pm Permalink
Jako lijepo Marija, obećana ljubav, snažna i bezuvjetna, van-vremenska, ljubav koja je na pijadestalu,sve pohvale, pozdrav Mare!
11/11/2012 at 8:26 am Permalink
Marija, cijela pjesma u sebi nosi osjećaj tuge, svjesnost gubitka i pitanja na koja možda neće biti odgovora … ipak, tu negdje uspjela si uvući i posebno nježan i osjećajan stih koji doslovno svijetli u mraku :
neću te pustit, neću te dati
Dobroo jee 🙂 Uživaj u danu !
11/11/2012 at 4:37 pm Permalink
necu te pustiti necu te dati stvorit cu s tobom i tugu i smijeh .pozdrav
11/11/2012 at 4:40 pm Permalink
Hvala na lijepim komentarima 🙂