Tiho, tiho, sve tiše,

Samoća u meni diše.

Jastuk mokar od suza,

Srce slomljeno od boli,

Plačem.

Pitam se :“Da li me još voli“?

                .

Vjetrić kao lahor kroz

Prozor uđe.

Dolepršaju i padnu na

Jastuk dvije latice crvene

Ruže.

Stavljam ih na dlan.

   .

Plačem.

Vjetru se povjeravam.

Vjetar kao ljubavnik stari,

Ljubi mi lice, grudi,

Mrsi kosu.

Vidim u vrtu na ružama rosu.

                 .

„Vjetre!, plače li to On,

Ili su to suze ostavljene žene?“

U ruci pismo rastanka.

Namrštio se vjetar, istrgnuo

Pismo i vinuo ga u zrak.

       .

A ja gledam u jastuk

Mokar od suza.

Na njemu dvije latice

Crvenih ruža.

          .

Autorica

Jagoda Sablić

17. 03. 2026.