U rani sumrak na povratku kući
uđoh u tramvaj broj sedamnaest
koji nije baš točan i čest
u gužvi se uspjeh nekako provući.

Stala sam odmah kraj automata
i bacila pogled u dubinu
osjetila neku bolnu blizinu
čovjeka što sjedio je tik do vrata.

Put njegova bijaše kao crni oniks
beskonačne oči poput tmine
gledale su izgubljeno u daljine
skrivajući mračnog očajanja refleks.

Te oči, taj vrisak ne vrisnut
sazdane od beskrajne boli
kao crni razapeti jarboli
moraše svakog u srce dirnut.

Bez ijedne izgovorene riječi
u pogledu slučajnom i kratkom
punom vapaja za dalekom Afrikom
njegove patnje stale su teći.

Ušle su u me kao užarene rijeke
nalik na buktinje gore mi u duši
dok svijet nezaustavljivo se ruši
u meni jauču neizrečene riječi neke.