Ankona; A. D. 1563.

„Dundo Marin!“ kriknula je trinaestogodišnja mršavica, da bi u žustrom naletu uzjahala pridošlog gosta, postarijeg duhovnika koji je,
leđima okrenut i pognut, naređivao sluzi kamo da odloži svu silu poklona što su ih zajedno unosili u predvorje.
„Nȋke, dijete! Kako si uzrasna!? Evo sam ti donio nješto prateži.“ Dum Marin joj pruži divovski paket, bogato urešen zlatnim viticama. Viseći mu o boku – čvrsto ga obgrlivši dugačkim nogama – djevojčica je čupkala neukrotivu draču njegove prosijede kose i povlačila ga za krupan, istaknut nos, ne hajući za poklone.
„Nijesam već dijete! Kako mi možeš tako nešto rijet!?“
„Oto se si promijenila“, zausti starac, odmičući glavu da je bolje pogleda, a onda teatralno zacvili: „Prōstite, moja gospoja, truđahan sam starac, nevrijedan vašega pogleda …“ Nika cikne u smijeh. „A ostali!?“ upita je on svojim nepromijenjenim gromkim glasom. Istodobno su se vrata primaće sobe bučno otvorila. Iz njih se izlila vriska buljuka sitne dječice. U naletu su prevrnuli na pod dragog gosta koji je bio kleknuo da ih dočeka. Iz sveopće graje, majčinih upozorenja i radosnih uzvika izdvojio se glas kućedomaćina Franje: „Dobro nam došao, dum Marine, rođače mili!“
„Fjora… đe je Fjora!?“ zabezeknuto je upitao gost, s trudom se osovljujući na bolna koljena.
„U svojoj je kamari. Ma, znaš ju… opet se nešto duri“, uz zaljubljen osmijeh pokudi majka Marija svoju ljubimicu.„Fjora… Fjora… samo za Fjoru pitaš“, ljubomorno se obrecne Nika, skidajući ukrasni papir s poklona. Sad su i ostala djeca navalila otvarati svoje kutije. Nastade sveopća radosna graja, uz poneku suzicu, pa i pokoji blagi prijekor strpljive njegovateljice. Odrasli su se, za to vrijeme, uputili prema salonu, razdragano čavrljajući u opuštenom, vedrom raspoloženju.
.
U blago predvečerje dum Marin je odlučno pokucao na vrata Cvijetine sobe. Začula se prigušena škripa drvenog poda prije no što su se vrata širom otvorila.
„Fjora!“ kliknuo je starac.

 II.
Firenca; A. D. 1567.
“Brušeni dragulj“, mrmljao je Francesco de`Medici stojeći pokraj prozora, zureći desnim okom na dvorište kroz kazališni dalekozor.
„Odlično … Darsa“, obrati se zatim postarijem duhovniku koji je zamišljen stajao pred izlaznim vratima. „Morat ćemo dodati još nekoliko faceta, ali … to je to! Uostalom … Pescioni, priđite!“ Sredovječan otmjen trgovac i diplomat blago se naklonio pa prišao prozoru. „Ova djevojka, dolje pokraj kočije, Bartolomeo, to je Floria Zuzzeri … vaša buduća supruga i konzulica u Dubrovačkoj Republici. Jeste li suglasni?“ „D`accordo“, suho odvrati diplomat, ponovno se blago nakloni pa izusti: „Vaša Milosti … ?“
Nadvojvoda pridigne desnicu do visine pȃsa pa nehajno zatitra mlitavo ovješenim prstima, otpuštajući ga. Pescioni izađe. Istodobno u prostoriju nervozno virne dvorski komornik. „Da, da … znam“, otpravi i njega Medici.
„Glede mojih pisama upućenih Njegovom Veličanstvu i Vašoj Milosti …“ zausti duhovnik, „grof Rogendorf je spreman financirati veći dio našeg poduhvata „Venti pazzi e bruti mostri, ridicoli negli occhi del mondo.“ Bilo bi dovoljno da vi samo …“
„Razuman ste čovjek, Marino, vi znate da to tako ne funkcionira“, prekine ga Granduca di Toscana. „Ali … ako bi buknulo iznutra … ako bi Ragusa di Dalmazia Dvoru poslala službeni međudržavni zahtjev za posredovanjem …“
Medici na tren značajno zašuti, zatim podigne svoju prstenjem optočenu desnicu pa, uz riječi: „Prenesite nadbiskupu izraze mog dubokog poštovanja“, nehajno zatitra opuštenim prstima. Dok je raskošna kočija napuštala dvorski okoliš, razočarani dum Marin je znao da
ih promatra velik broj zainteresiranih očiju.
„Put Jakina“, naredio je kočijašu.

III.
Firenca; A. D. 1570.
U erosom nabijenom ozračju salonskog okupljanja birano je društvo skandiralo, zapaljeno strastvenim plesom i pjevanjem Laure Peverara. Između zida i kreveta spavaće sobe gospođe salonnière ugnijezdila se, između ostalih, i grupica osoba okupljena oko Torquata Tassa. Čitava „stijena kabineta“ otvarala se prema salonu – ili se zatvarala – već prema potrebi povlaštenih korisnika.

„Pripovijedajte nam o Ferrari, Tasso… što ima nova na Dvoru?“ zaustila je s kreveta madame. I dok su se vrata polako zatvarala, u prostoriju je, propisno najavljen, ušao novopečeni konzul nella Repubblica di Ragusa di Dalmazia – Bartolomeo Pescioni. Pozdravio je voditeljicu salona pa razmijenio nekoliko neusiljenih rečenica s nazočnom gospodom. Nakon toga se pokušao diskretno povući, ali ga je madame zaustavila pitanjem: „Pescioni… niste li se vi ovih dana oženili!? Red je da vam čestitam te da vam – kao starom znancu – od srca poželim sreću i … zadovoljstvo. Čujem da je vaša supruga, unatoč mladosti, obdarena krepošću,
znanjem i umjetničkim talentima.“
„I više od toga, madame … Ako pogledate prema izlazu, vidjet ćete je gdje razgovara s gospođom Biancom Capello. Sad vas, nažalost, uistinu moram napustiti, dužnost zove.“ Pescioni se elegantno naklonio, a onda se uljudno oprostio od sviju. Dok je izlazio iz „kabineta“ pratile su ga iskrene i manje iskrene želje za uspješnim snalaženjem u „onim divljim krajevima Ilirika“. Politika je bila salonskim pravilnikom strogo zabranjena tema, ali o maločemu drugome se, uopće, i razgovaralo. Tasso je za čitavo to vrijeme kao omađijan zurio u mladu ženu koja je – spremna za izlazak – čekala svog supruga pred vratima salona.
„Mio Dio … Fiordispina“, mrmljao si je u bradu.
.
IV.
Dubrovnik; A.D. 2018.
Reci mi, Cvijeto… iz kojeg si svemira prispjela u ove naše napaćene hrvatske strane?
„Es-tu diabolique ou divin?“ Je li te sam Mihael pripremao da budeš tako beskompromisna i borbena, a Rafael okitio svim vrlinama nebeskim? U tvojem stavu vidim ravnovjesje zatajnosti i nerazmetne samosvijesti kojoj je gizda suvišna. Vidim zanosnu mladu ženu, koketnu u svojoj putenosti i natečenu od životnih sokova. A opet … u ruci držiš knjigu, a ne lepezu!?
Jesi li to ti … Cvijeto!? Kako ti se svidjela moja malena izmaštana konstrukcija? Jesam li, barem, na pola puta do istine? Samo se smiješiš tim svojim dvoznačnim poluosmijehom. Tajna si ti, Cvijeto … duboka i mistična kao žena, kao život sam. Nemoj mi reći da si, još osamnaestogodišnjakinja samo tako, hop-cup, postala medičejskom konzulicom u Dubrovniku! Sa svoje vrhunaravne ljepote! Ma, daj! Ili je to bilo zato što si rođena Dubrovkinja!? Nee! Ima tu još nešto. Ali što?
Ali … što!?

           .
U tekstu su korišteni navodi iz: T. Tassa, „Enigme“i M. Držića. Ova minijaturica je plod
autorove imaginacije. Svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna.