“Proizvodnja počinje uklanjanjem granula polikarbonata specijalnom sušilicom”, bezličnim glasom strpljivo je izgovarao skromno odjeven mladić, istodobno tražeći udobniji položaj za svoje preusko demode-odijelce na tvrdom, drvenom stolcu. “Materijal se potom transportira u prešu. Onda ga se ubrizgava u kalup.”  Nakratko je zastao da bi pročistio grlo pa zatim, bez ikakve vidljive nelagode, nastavio: ”Kako bi se došlo do nikal-matrice koja nosi sve digitalne informacije, u obliku mikroskopskog zapisa.”  Nakon toga je zašutio, mirno promatrajući člana komisije. Ovaj se izgubio u kupusnici papira, tražeći odgovarajući obrazac. Pritom je mehanički popravljao naočale koje bi mu, uvijek iznova, skliznule do vrha nosa.

“Vi razumijete zašto vam moramo postavljati sva ova banalna pitanja, unatoč tome što ste na pismenom dijelu natječajnog postupka postigli maksimalan broj bodova”, mrmoljio je ispitivač, listajući, i dalje tražeći zagonetno iščezli obrazac.

“Hajde, mladi kolega, pokušajte me uvjeriti – evo sada, ovdje – da od vas nešto kupim”, impulsivno se uključila jedina komisijantica, djevojčica u kasnim četrdesetima.

“Ili, možda… da ne kupiš“, primijetio je netko od nazočnih, na što su čitavom zboru počeli nekontrolirano podrhtavati podbratci. Ne i kandidatu. Odrješito je ustao, prišao zacrvenjeloj dami toliko blizu da je povrijedio njenu intimnu sferu pa oduševljeno započeo:

“Ja sam čarobnjak… Ne vjerujete? Evo, sad ću vam naizust nabrojati sve albume kojima ste protekle godine obogatili svoju fonografsku zbirku.“

Podignuo je u zrak stisnutu šaku, na što su najbliži komisijanti ustuknuli. Zatim je polako počeo ispravljati srednji prst. Držeći ga visoko isukanog u smjeru krajnje lijevog člana komisije, prošaputao je: “Cancion del Maria”, da bi u krešendu završio: ”Mi Corazoncito!”

“Djevojčica“ ga je netremice promatrala. Titrala je okicama kao da proživljava moždani udar. On je na to s naporom počeo rastvarati svoj mali prst.

“Elvisove najveće ljubavne pjesme”, povikao je slavodobitno, držeći rogove, kao slučajno, i dalje uperene u lijevog člana komisije.

“SecondHand Serenade, za kćerčicu”, licitirao je dalje sve samouvjerenije, ispravljajući palac i upirući ga prema dolje.

“Balkan Music touch, za sinčića”, ispalio je munjevito, uz ispružen kažiprst. A onda je prstenjakom poentirao: “Karleušin `Gili gili`, za mužića!”

“Bravo”, zapljeskala je zažareno komisijantica da bi se, odmah zatim, u nelagodi uozbiljila i – osvrćući se na sve strane – dodala: “Hoću reći, mladi kolega je gotovo sasvim pogodio.“

“Ali to nije sve“, hipnotičkim glasom se uključio kandidat. “Ja znam i ono što jedna brižljivo komponirana zbirka, poput vaše, neizostavno mora imati, a vaša to još uvijek nema.” Gipko se savio u pasu i usnama dotaknuo njeno uho. Ona je prvo odskočila, da bi zatim prepustila uho njegovim usnama. Nekontrolirano spuštena vilica vratila se na svoje mjesto. Masivno našminkane rubove teških kapaka namreškale su borice smiješka.

“Tako se to radi”, pomislio je Brketa koji je sve ovo sa strane neupadljivo promatrao. ”Kupac još uvijek misli da se može predomisliti, a prodavač već broji njegov novac. Mali je, stvarno, zvijer. Gdje li je samo stekao toliko umijeće? Ako je suditi po papirima, odradio je tek obaveznu praksu u trgovačkoj školi!? Pa onda, te smiješne reference: peporuka trećorazrednog političara iz prigorske vukojebine. Ma, molim te! A opet, ako ga usporedim s preostala dva kandidata iz najužeg izbora, u svim segmentima šije ih za pola koplja.”

Mladić se, u međuvremenu, vratio na svoj pučkoškolski stolac i zauzeo stav inženjera iz provincije na seminaru stručnog usavršavanja u Metropoli. Ni traga onom demonskom žrecu koji ih je toliko opčinio da se za trajanja gotovo čitave minute nitko nije usudio razbiti sada već mučnu tišinu.

“Karleuša … kažete, mladiću”, polako je izgovorio krajnje lijevi komisijant. “Kad bismo vam i ponudili mjesto voditelja Sektora inozemnih izdanja u našoj Podružnici”, nastavio je – nakrećući se nalijevo uz sarkastičan osmijeh – zahtijevajući potporu svojih poniknutih kolega, “mislite li da bi Karleuša spadala u vaš djelokrug rada?”

“Nisko”, pomisli Brketa. “Imperija je, očito, u govnima pa će ga pokušati rušiti političkim insinuacijama.

“Na veliko zadovoljstvo našeg sektora… trebala bi”, ispalio je kandidat, izazivajući salvu smijeha komisijanata koji nisu ni izvukli svoje mišje njuškice iz obrazačkih kupusnica. Potom su zamuknuli i stali revno upisivati zapažanja o kandidatu.

Brketa se nije smijao; daleko od toga. Pozicija zamjenika voditelja Trgovine, zaduženog za stranu glazbu, njemu je, osobno, bila od iznimne važnosti. Dozlogrdile su mu legije tatinih sinova s viškom preporuka i manjkom sposobnosti.

“Zaboga, pa ja sam šef”, bezglasno se pjenio gledajući komisijanta slijeva. “Smijem si, valjda, sam izabrat prokletog pomoćnika! Ne možeš mi ništa. Moja pozicija voditelja Podružnice nije funkcija, nego stalno radno mjesto.“

”Znaš šta ti može?“ stao mu se u mislima odmatati jučerašnji razgovor sa ženom. “Može promijeniti statut Ustanove, ukinuti mjesto voditelja i tebi, lijepo, dati otkaz. Nakon nekoliko mjeseci minimalnog zakonskog roka može ponovno promijeniti statut, uvesti mjesto voditelja i dati ga kome hoće. Nije moralno, ali nije ni protuzakonito. No, reci mi, tko se u ovom društvu još, uopće, bavi trivijalnostima kao što su etika i moral!? Izuzevši, naravno, one kojima je to u opisu radnog mjesta.”

”A moji radni uspjesi? Izborio sam se za prodavaonicu na najboljoj poziciji u gradu!”

“Koga to više zanima?”

“Uostalom, gdje su oni bili kad se stvarala moderna glazbena scena, kad se formiralo diskografsko tržište? I sad će mi tu prodavati pamet? E, pa neće!

Uzalud. Znao je da postoji samo jedna dilema: ili će, pored svog, odrađivati i Denisov posao; ili će, u najpovoljnijem slučaju, već nagodinu u prijevremenu mirovinu.

…

Mjesec dana kasnije… tek stotinjak metara odatle.

“Daj, Jura, stani! Šta ti je?”

“Ma… tražim onoga klinca koji tu, oko Cvjetnog trga, dila diskove. Znaš onoga, s poderanom dekicom.”

“Misliš… Butlega?“

“Je… baš njega! Govore da momak drži najkvalitetnije piratice u gradu. Htio sam komadu kupit jednu `jastučnu` rok-kompilaciju.”

“Šta, za roćkas?“

“Ma ne… ono… za kulisu, znaš.“

“A-haaa… pa vidiš da ga nema! Aj`mo na piće. Spržit ću ti ja nešto sutra.“

“Da ne bude kao prošli put … ono… za jednokratnu upotrebu.“

“Pa šta? Jedno piće – jedna… kulisa. Zar ne?“

“Kao da je u zemlju propao! I to baš sad, kad …ono …”