Josip Ergović “Neglazbena muzikalnost simfonija” izbor iz Diskursa

 

(Četiristo sedamdeset i jedna riječ o Krležinim Simfonijama)

 

„Bujico pomamnih riječi, ustavi ovaj tren

  Nek` zauvijek predam se sreći i ispijem kalež njen.

  Želim da bezumno srčem, vječno nek` traje taj let

  Svega da sebe isučem za ovaj zanos svet.“

                                            .

Tako je početkom davnih sedamdesetih pisao jedan gimnazijalac opčinjen Krležinom idilom, epskom pjesmom, eklogom, simfonijom… što li od svega toga Pan već jest. Ako me upitate, što će isti taj gimnazijalac – koji je po svojoj vokaciji bio i ostao sve, samo ne lirik – pjevati danas, čitajući ove nemuzičke simfonije pedeset godina kasnije… onako, na prvu, rekao bih da će on i dalje netalentirano i papirnato zapomagati, baš kao i negda:

                                     .

„Ne daj da duša se sjeti ičeg što bilo bi smetnja

  Da ushit moj odleti do granice snoviđenja.

  Pjenušavi neka me zvuci vitlaju na krijesti vala

  K`o blistavi, sretni trenuci u sjaju raskošnog bala.“

Užasan davež, nije li!? No ostavimo načas našeg zanesenog gimnazijalca i postavimo si poneko pitanje… o nečemu bismo ovdje trebali i pisati. A da bismo pisali, moramo malo polemizirati! Inače neće biti zanimljivo. Zapitajmo se, na primjer:

Je li Krleža, uistinu, Simfonije proglasio dramskim djelom samo radi toga što ih je želio vidjeti uprizorene u teatru? Općeprihvaćeno je, i podrobno argumentirano, mišljenje da je, izvan svake sumnje, bilo upravo tako. Svi smo krvavi ispod kože i, listom, volimo jesti bečke kremšnite. Ipak, to mi zvuči za nijansu odviše ridikulozno.

A argumenti!?

Činjenica što ja, sasvim osobno i nesmotreno, volim Krležinu ranu ekstatičnu i – priznajem – kaotičnu simfonijsku fazu, ima svoje uzroke u mojoj kolerično-melankoličnoj naravi. Nije baš neka preporuka, ali… ima dalje. Igrom slučaja, ta početnička „lirika“  – nesavršena u svojoj poetskoj formi – posjeduje onu jedinstvenu egzaltiranost koju ćemo kasnije prepoznavati u Krležinim „dramskim“ Legendama (Kristoforu Kolumbu, prije svih), jednako kao i u vrhuncima njegovog ekspresionizma, a možda i cjelokupnog djela – Kraljevu, na primjer. Pa ako su mu dramske trilogije „strindbergovske“, Balade  „neprevodive“, a Zastave „staračko djelo“… moj linijski slijed: Simfonije – Kraljevo – Legende nepatvoren je, jedinstveni Krleža, „začetnik književnih zbivanja na europskoj razini“.

Nije slučajno to što je Zagrebačko dramsko kazalište (Gavella) upravo s Kraljevom postiglo nepodijeljene aklamacije publike, gostujući diljem zemaljske kugle, od Kanade do Rusije. Ovo, na neki način, potkrjepljuje i moju tezu o… „kremšnitama“! Naime, o tome da Krleža nije svoje Simfonije proglasio  dramom samo radi njihovog uvaljivanja na kazališne daske! Ako te simfonijske pjesme i jesu „loša poezija“… one možda, u svojim osnovama, predstavljaju zametak buduće „odlične drame“.

Eto, to smo sretno razriješili i spretno znanstveno potkrijepili. Pogledajmo sad, što se u međuvremenu događalo s našim gimnazijalcem koji još uvijek nagvažda – istina, s nešto smirenijom egzaltacijom i dobi primjerenijom retorikom:

„Modrinom ugaslog neba nek oboji vjeđa se luk

  Kad zauvijek krenuti treba i sve zastre vječiti muk.“

 

 

 

3 komentara za "Josip Ergović “Neglazbena muzikalnost simfonija” izbor iz Diskursa"

  1. julija
    24/03/2022 at 6:27 am Permalink

    Sljedeći broj Diskursa posvećujemo Cvijeti Zuzorić. Pišite za “Diskurs”!

  2. Mihaela
    24/03/2022 at 4:23 pm Permalink

    Simpatičan, otkačen prikaz. 🙂

  3. Josip Ergovic
    17/04/2022 at 10:03 am Permalink

    Mihaela, hvala na komentaru. 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.