U krošnji odjekuju valovi mora

što vjetar ih donosi iz daljine

i rasipa pijesak s mirisom bora

kad zavežljaj ljetni s ramena skine.

 

A pogled moj luta kroz otvoren prozor,

oči k’o ptice brežuljke prelete

da krilima dohvate daleki obzor,

ta plava prostranstva čežnje i sjete.

 

Cipele skidam i rasplićem kose,

pjevat će sa mnom i galeb na žalu,

a sol što se lijepi za noge bose

melem je za dušu ustreptalu.

 

Vrelinom Sunce mi zatvara oči,

pod njegovim dodirom topi se tijelo,

a san se odjednom u stvarnost pretoči

i opet me vrati u moje selo.

 

Sve tako gledam dozrela polja,

a kao da more u njima se smiješi.

Mašta učini što god ju je volja

pa tako i nemirno srce utješi.

 

Ali u mislima dok šume još vali,

plavetnilom sivi oblak se diže.

I ovaj vjetar se ipak ne šali!

Zatvaram prozor. Oluja stiže…