Tankim svjetlom obasjan sobičak

na rubu jednog usnulog grada

slutnja neka – ljepljiva k’o čičak

crna k’o sjena što se prikrada.

 

Vjetar okreće životu škrtom

kalendar jeseni , žuto lišće

nebo i zemlja spojeni  crtom

olovna duša tijelo pritišće.

 

Pogled kroz prozor u beskraj ode

duboko misli po čelu oru

još  pisati bez kruha i vode

samo prispjeti u plavu zoru.