Ne diži, more, gorde valove

ne troši iz obijesti pjenu

nema ništa od želje jalove

da slomiš tu prkosnu stijenu.

 

I veće su nevere probale

potopit’ je na dno bezbroj puta

ali još se neda od obale

stojeći prema smrti nagnuta.

 

Ona je krhka, makar stamena

zagrli je kao starog druga

prelij se nježno preko kamena

kad te ponese vjetar s juga.

 

Donesi na dlan tek suzu slanu

ženi koja te čeka na vrhu

ispuni želju svom kapetanu

k’o da ispunjavaš svoju svrhu.

‾