Kapetan

Propuštam zalaske sunca iza krovova od crijepa,
iza svih raznolikih antena i pored nekih tornjeva.
Neke ptice male i gmazovi nikada ne žeđaju okrijepa
jer im uvijek podneblje dostavi dovoljno ognjeva 

kada razdoblja nastupe mokra snijega i zime ciče,
to su ona rijetka jutra u kojima se jača javlja glad.
Klima uvijek popušta im slabostima što ne kriče;
uvijek, u sva doba jutrima se javlja neki vrabac mlad.
 
Kada naiđu proljetne promjene, prije svih sparina,
prirodna mi staništa prepuštaju neke svoje odaje.
Moram napomenuti da su mi na istoku od oborina
već pristigle te odaje nadomak svitanju što traje.
 
Nemam kome heklati ili štrikati pa osluškujem
tkanje paukova, lov na muhe, to je plemenitije.
Još sam diletant, tek od ploda kisela okušujem
uzaludnu čežnju od truleži prerane, vremenitije.
 
Što je veći muk u kotlini, to se više razaznaje očaj
kojim ptić na lišću i grančicama izigrava kapetana.
Lako dogodi se zborno pjevanje i koncertni ugođaj,
profesionalcima se omakne simfonija zapretana.
 
Eto tako, oprezno i ljubazno kucam na strujanje
iz kotlinskih odaja u kojima sam pomalo udomaćena.
Slično kao mladog ptića zanese me mirisno bujanje
povjetarca na krošnjama kojime je simfonija popraćena.
 
Vrapčje odaje prodiru i s izlascima sunca na istoku;
ipak tamo bolje upoznajem moje nasilne buntovnike
jer mi oni sami kričima prate svaku pojedinu stopu
kad već svijeća umorne mi gasi ove sanovnike.
 
Tada se ja budim u vrtu pod užeglim crijepovima,
točno tada kada ovo isto sunce oko tebe zalazi,
pa pod oknom uskrsava širina bijela na epovima.
Vrabac me budi jer si poznanika nalazi.
 
Sigurno mu vidik pada na sitne latice bez paučine,
sigurno ga vodi poriv istraživanja i drskošću kapetana
vjerojatno pronalazi miris vrta negdje iza moje zaušine.
Možda njega priječi samo moja kosa raspletana.
22.05.2014. 10:36
 

4 komentara za "Kapetan"

  1. Marija
    28/11/2017 at 7:02 am Permalink

    Nekim pticama malim ni gmazovima ne treba učenje, brzo svladaju sve vještine života. Fućka im se i za povijest i za matematiku. Samo čovjek uvijek žeđa i čezne, traži smisao koji mu vječno izmiče.I samo je on svjestan prolaznosti. Pjesma je toliko slojevita da, zbog vremena koje me gazi, mogu samo zapisati misao, a mogle bi se stranice napisati. 🙂

  2. Dragica Meyer
    28/11/2017 at 5:40 pm Permalink

    Jako dobra i lepa pesma, poređenje sa vrapcem mi se posebno dopalo! Mnogo pozdrava Gordana 🙂

  3. Gordana
    29/11/2017 at 12:53 am Permalink

    Da, Marija, ogromne razlike između divljih životinja tu, oko nas i naših pitomih kućnih ljubimaca mogle bi se nabrajati u nedogled. Samo čovjek ima svoju slobodnu volju i pravo izbora, a to mu otvara puteve u vječne i bezbrojne potrage. Pjesmicu sam napisala jednog mirnog proljetnog popodneva kad sam imala vremena primijetiti ptice u dvorištu i jako mi je drago da je ispala tako slojevita jer to mi zvuči kao nešto značajno. Veliki pozdrav. 🙂

  4. Gordana
    29/11/2017 at 12:58 am Permalink

    Hvala, Dragice, ptice su nam dobro došle i kao simolika, vrapci, golubice, slavuji, orlovi, sokolovi. Vrapci su nam tako prisutni svuda, a mi ih ne primijećujemo iako smo navikli na njih i kada njih i drugih ptica ne bi bilo oko nas, bilo bi to jako tužno po mome mišljenju. Puno pozdrava. 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.