dugo sam hodao
zaklonjen gradskom vrevom
dovoljno nevidljiv
dovoljno nedodirljiv
užurbanim obezglavljenim prolaznicima
oslobođen suvišnosti
utopljen u svoju prazninu
još praznijih džepova
pratio sam samoga sebe
pazeći da se ne izgubim jer
s kime bih dijelio trenutke užitka
u odbačenim opušcima
ili ispijao poluprazne čaše
i maštao o vlasnici usana
čije bi utisnute tragove sa stakla
požudno srkao zajedno s pićem
s kime bih udisao
prve mirise tek probuđenog proljeća
dok bih još promrzle prste
skrivao ispod otrcanog kaputa
s kime bih slušao
zvona s katedrale
i golubovima dijelio ostatke ostataka
dok bi me oni bez ikakvih predrasuda
prihvaćali u svoje jato

…

dugo sam hodao
i ne osjećam više
onaj dio sebe što se zove tijelo
iako po navici znam
da me još uvijek nosi
uskačem u zadnji tramvaj za nigdje
kako me ne bi prestiglo jutro
i da skratim korak prema odmorištu
s pogledom na jezero
i jednim mjestom
koje uvijek čeka na mene
tamo gdje ne dopire nepotrebna znatiželja
tamo gdje nestaju osude i sažaljenje
i u posljednjim trzajima noćne tišine
pokrit ću se vedrim nebom
dok zvijezde budu zatvarale oči
ustreptale od mojih savršenih snova
nesputanog zidovima lažne sigurnosti
zagrlit će me beskraj
u mojoj najljepšoj kući bez krova