Svaka je pjesma jedna smrt,
istovremeno rađanje i umiranje;
baca u tamnicu bivših sjećanja
u kojoj je zatvoren smijeh, dodir
i mogućnost raspoznavanja dana.

Ostaje samo topla i slana voda
na nekim davno zaboravljenim obalama
na kojima se gubi potreba za smislom
i želja za susretom sa samim sobom.

U tebi odjekuje grmljavina
koja svojim parajućim zvukom
kosi poput ogromnog srebrnog srpa
bijele rascvjetane livade
ostavljajući u zraku
omamljujući miris svježe krvi,
a ti ne znaš kamo letiš.

Umireš u samrtnom hropcu
sa svim onim zaludnim smrtima
bačenim poput kamena
u beskrajne mutne vode neba,
a taj let traje, traje i traje.