Odjenula breza haljinu novu,

sunce je svojim zrakama kiti

pa kroz njeno zelenilo spretno

provlači svoje pozlaćene niti.

 

Slobodne ptice raširenih krila

život slave gore, u visini

i mašu na pozdrav ljepotici krasnoj

što zanosno sja u svojoj krinolini.

 

A iz daljine je stigao vjetar

pa joj nemirom ispunio grudi.

Od ljubavne čežnje sva zatreperi

dok vjetar u njenim granama gudi.

 

Svojim je prstima miluje nježno,

melodijom lišća ona ga prati

i kad joj šapatom uzburka misli,

tihim uzdahom sreće uzvrati.

 

Sav se isprepleo vjetar u brezu,

ona mu se prepustila čedno.

Zaljuljani tako u skladnom plesu

dušom i tijelom k’o da su jedno.

 

Plavetnilo neba polako već gasne,

korača dan prema svom kraju,

a dvoje ljubavnika bez imalo stida

još drhte u strasnom zagrljaju.

 

Kad umornu zemlju pokrije tama

i breza utone u svoje snove

u njenoj će krošnji žuboriti pjesma

dok vjetar već putuje u ljubavi nove.