Razdvojenih putanja,
koračamo unatraške.

Jedini, molila sam te
da ne ubijaš ljubav u
mojoj unutrašnjosti…

Sedam te mjeseci;
nisam vidjela, niti –
(na)čula tvoje misli.

Što je to, naspram
više od šest godina
kako sam ti znala –
svaki pokret tijela?!

Znam da si se olako
pokušao opravdati…

Smanjenom
ubrojivošću.

Nedovoljnom-
adaptiranošću.

Još se sjećam…

Koliko ti je Adamova
jabučica podrhtavala
u epizodama bunila…

Alkohol je postao
-bitna supstanca.

Nisi mogao obuzdati
svoju kvarnu narav s
ozloglašenom ćudi…

Posvema bahato,
bez empatičnosti.

Išao si osorno
kroz mladost…

Vodeći se linijom
-manjeg otpora…

Arogantno šuteći;
o svim prevarama.

Gledajući pored
sebe, ženu koja-
toliko vene i pati.

Rugao si se njenoj
-golemoj kalvariji..

Nisi mario za one
neizbrojene suze..

Nijedna te nikada
– nije dotaknula…

Sve dok se nisu
pretvorile u sige.

Apatične apokalipse te
unezvjerene žalopojke.

Ali zaboravio si
jedno obećanje.

Ako ja tonem –
povlačim i tebe.

Razdvojenih putanja,
koračamo unatraške.