Nikad se
nisam strašila
mraka, ja ga
živim otkako
sam postala.
.

Neprestano osjećam
kako mi bučno
pucketaju kosti,
dok me nemilosrdno
guta rahla zemlja.
.

Previše (ne)svjesna
svoje beskrajne smrti,
tonem u astral,
odzvanjajući krikom
ultimativnog
nezadovoljstva.
.
Poput uklete
pjesničke aveti,
nespašeno tumaram
ljubičastim hodnicima
gotičkog uma…
.

Ondje dolazim do
žalosne spoznaje
praiskonih temelja.
.

Čak ni za nas,
nesretne sanjare –
esencija svega
nije stihovanje
dovijeka.