Gotički prizvuk gorkog razočaranja
trgnuo me iz astralnih projekcija.
Što sam to upravo doživjela?
Nastupila je smrt,
ali Bog je pomaknuo sat unazad,
kako bih stigla preokrenuti sudbu.

Baš kao zmija kad presvlači kožu,
pomalo neslavno,
ali i dalje sasvim vjerodostojno –
dobila sam važnu, drugu priliku.

O ponekim jezama, ipak ne mogu pisati…
Zašto me onda godinama prate mučna
– retorička pitanja?
Što ovaj lucidan svijet, zapravo,
nedvojbeno, očekuje od mene?

Je li to svojevrsna magija riječi?
I koga sam uistinu ražalostila –
druge ili sebe, ma, jesam li ikoga?