Mislili ste da ću umrijeti,
transformirati se u prah…

Strovaliti se na blatnjavu,
kišnu ploču spomenika…

Baciti se u raku, posrnuti
mimo borbe za disanjem.

Spavati u mauzoleju propasti,
-odmetnuta od božanskoga…

Hodati grobljem u dronjcima –
poput ukletih, skršenih zombija.

Grdno se varate, jer mene;
nije lako dotući, čak i kada
stravično ustrajete u tome!

Sa svakom ranom od metka –
izlazim neuništivo ustrijeljena.

Agonija se rastreseno sjedinjuje
s unutrašnjim bićem i pobjeđuje.

Naučila sam živjeti s nebrojenim;
smrtima, oživljavanjima, mislima.

Sreća mi je nepoznanica, čudan
sentiment, nedokučiva enigma..

Oduvijek su me učili neslomljivosti, a
pokazivanje slabosti, čini se suludim..

Kao žena koju su tukli, cipelarili, rugali,
silovali, vrijeđali, manipulirali, moram –
ustvrditi da se nisam predala i odustala.

Samodestrukcija, koja pomjera dubinu
mojih previranja, ostaje kritična opcija.