U kutu prašnjavom

odbačena lutka leži,

u prljavoj haljini,

bez jedne noge,

bez jedne ruke,

a u jednom oku staklenom

koje još ima

čuva malu suzu

za sve svoje muke.

Potrganih udova,

kose raščupane,

hrabro je podnosila

najteže dane.

Trebala je biti nekom

igračka na dar,

donijeti mu radost

i veselje;

pa tko bi pitao za želje

jednu stvar?

Ona je tu da trpi,

da sluša,

a njena mala duša

nikom nije bitna

jer tako sitna

kao da i ne postoji.

Onaj,

tko njenu sudbinu kroji

reći će

da sve je to samo igra.

Na kraju,

bit će ostavljena,

zamijenjena nekom

igračkom drugom

koja će

u vrlo skoro vrijeme

nagrađena biti

opet samo tugom.

 

U kutu prašnjavom

odbačena lutka leži,

jednim okom staklenim

gleda u visine.

U zraku,

kao da zvone njene misli:

“Oprosti im Bože,

ne znaju što čine!”