Mala Kapela

Mala Kapela. Okovana ledom.
Nekim iskonskim slijedom
prvo rov se kopa.

Skrovište od dasaka
vojnička konzerva
i dugo čekanje.

Nema vatre. Ni dima nije.
I žar cigarete
u noći se krije.

Tvrdi ležaj.
Umjesto drage
kalašnjikov šuti.

Sve je tiho.
Sve na oluju
sluti.

15 komentara za "Mala Kapela"

  1. Pippo1906
    21/04/2012 at 3:02 pm Permalink

    Uh, baš mi je ovo odlično.
    Tako puni osjećaj i doživljaj u tako kratkom stihu.
    A kraj…………. fenomenalan. Dvostruko značenje.
    Sve je tiho.
    Sve na oluju
    sluti.
    Oduševljen sam Mare.
    LP

  2. Alberto Sompis
    21/04/2012 at 3:09 pm Permalink

    Kada se rov kopa, kada netko položi na tlo uho, kada bi netko rekao “čuj kako zemlja diše!” da li bi to tebi bilo tek zgodno posložene riječi ili
    ili se ipak može čuti da Zemlja diše.
    A ako se zaista začuje Zemlja kako diše, onda to više nije puki izraz već znak da je živo biće,
    živo biće na kome se udomaćio čovjek dijeleći istu kob.
    Ta zar u tom slučaju su čovjek i njegove sebične rabote važnije od zemlje.
    Zar ne treba i na nju obratiti jednaku pažnju pa u sve što čini ugraditi i djelić tankoćutnosti koja nije sebičnost kada gleda samo svoja posla?
    Eto jedan nešto drugačiji pogled na pravednost u kojoj se širi doseg misli po kojem su svi ljudi jednaki, jednaka prava imaju i muškarci i žene… u kome postupke ugnjetavanja možemo promatrati u širem pogledu pa kao što nijemi ljudi ne mogu reći što osjećaju, a nepismeni napisati iste takve pjesme… tako ni to što čovjek ne poznaje izraze kojim drugačiji životi iskazuju svoje osjećaje u međuodnosu kojim uzimamo si za pravo da nešto poduzmemo to ipak ne radimo bezobzirno kada već “moramo” činiti što činimo.
    Kršćanstvo to obiučava povezati sa skromnošću, ali ni ono još tu skromnost nije uperila ka svemu.

  3. Alberto Sompis
    21/04/2012 at 3:13 pm Permalink

    PS.
    Ako misliš da ovo polazište nema veze sa domoljubljem ili ljubavi prema zavičaju, rodnom grudom… e tada odrićeš pravo kozmopolitima na domovinu.

  4. Marija
    21/04/2012 at 3:18 pm Permalink

    Pippo, drag mi je tvoj komentar 🙂 🙂
    Alberto, kada položiš uho na Zemlju, možda ćeš čuti kako Zemlja diše i kako ti daje varljivu zaštitu kad se ukopaš pred neminovnim. U ovome slučaju naslonivši uho na Zemlju mogao si čuti kako ona plače očekujući nekog od svojih sinova. A meni je ipak drago da onaj tko je inspirirao ove stihove još ne diše plućima Zemlje. 🙂

  5. Marija
    21/04/2012 at 3:21 pm Permalink

    Ne razmišljam o kozmopolitima. Rijetki su to s razlogom. Smatraju se građanima svijeta, ali vjerujem da ne bi voljeli da cijeli svijet nahrupi u njihovo dvorište. 🙂

  6. Alberto Sompis
    21/04/2012 at 3:32 pm Permalink

    I Malu Kapelu i još više takvih poznajem u kontekstu koji spominje tvoja pjesma i među tim doživljajima još imam epolete zenge i tek puno kasnije priznanja dobiveno obilježje HV… ali ja sam jednako tugovao za svakim stablom koje bi pritom uništile tenkovske granate i (tek onako usput spominjem stabla na Plitvicama) koliko i za svim ostalim nedaćama i stradanjima koje čovjek radi čovjeku a pritom je priroda u zavičaju koleteralna žrtva, a medvjedi odbijegli u Austriju zbog buke koja se proizvedila nespominjani izbjeglice… a da ne govorim o vremenu koje se nije u šumama moglo čuti cvrkuta ptica… itd. itd

  7. Alberto Sompis
    21/04/2012 at 3:38 pm Permalink

    Što se tiče kozmopolitizma za mene je to zgodan izmaštaj u kojem je kopno oklop kornjače koja pluta oceanom, a čovječanstvo Liliputanci-kozmopoliti takvog kozmičkog ustrojstva mašte – sanjarenje koje stvara divnu zabludu

  8. songfordead
    21/04/2012 at 3:51 pm Permalink

    dobro, baš kako pippo kaže, dvostruko značenje
    pozdrav u obliku naranče sočne i slatke ti šaljem
    SFD

  9. dinko1941
    21/04/2012 at 4:34 pm Permalink

    Krasna pjesma, može se staviti u sjećanje prošlih ratova, rovova i usamljenih vojnika 🙂

  10. Marija
    21/04/2012 at 6:13 pm Permalink

    Dečki, hvala na čitanju 🙂
    Sompis. medvjedi su naučili plivati i eno ih na Krku 🙂 🙂

  11. Jim Corbet
    21/04/2012 at 6:38 pm Permalink

    Sjećam se ove tvoje pjesme, lijepo si sve dočarala i nekako u detalje, kao da si bila tamo uz kalašnjikov 🙂

    I žar cigarete
    u noći se krije.

    Pozdrav Marija i 🙂 ti leti!

  12. Marko Grubesic
    21/04/2012 at 7:39 pm Permalink

    Zive slike i dobro “uhvacena” napetost koja vlada pred bitkom.Zatisje pred olujom rekao bih.
    Lijep pozdrav!

  13. Marija
    21/04/2012 at 7:46 pm Permalink

    Jime, Marko, ne znam kako kalašnjikov izgleda,ali čovjek se može uživjeti u to vrijeme, u te sudbine. Lijep pozdrav obojici 🙂

  14. boba grljusic
    21/04/2012 at 9:14 pm Permalink

    izvrsno Marija ,osjetila sam svu napetost trenutka

  15. blueperlaa
    22/04/2012 at 6:39 am Permalink

    Slika dovedena do savršenstva i gotovo da se tvoj čitatelj može smjestiti u rov životnog posrnuća …

    Snažno Marija. Pozdrav od srca !

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.