Kada se politika uplete u svijet umjetnosti, onda su spletke koje se pletu oko nekih ličnosti vrlo moguće. Najopasnije su one u kojima se neki istiniti podaci prikazuju lažnim načinom.
Bio je već star kada su partizani tražili da prijeđe k njima na dio oslobođenog teritorija. Trebala im je neka, u narodu poštovana, ličnost da pokažu da im pristupaju i cijenjeni hrvatski intelektualci. Postoje insinuacije da je bio na silu odveden. Ne vjerujem u njih. No razumijem da se starcu nije išlo u opasnost, u studen, u oskudicu, da mu se nije napuštala topla soba puna knjiga, ali je ipak pošao. Znao je da će njegova sestra negodovati, zabrinuta za svoga brata pa joj nije ništa govorio. Odlučio je dići svoj glas protiv fašizma koji je osvajao Europu i prijetio njegovoj voljenoj Hrvatskoj, velikoj temi njegove književnosti.
O svom prelasku u partizane, zajedno s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem svjedočio je pjesmom Čamac na Kupi.
.
ČAMAC NA KUPI
Malen si, uzak, trošan,
al ti me ipak nosiš,
čamče na Kupi!
Sve kamenje mojih briga,
sve gvožđe mojih mržnja,
sve olovo mojih čekanja,
prenosiš preko vode.
.
Al i sve moje nade,
ljubavi, čežnje, zanose
tobom će onkraj rijeke
što korito joj biva
široko i duboko
da dijeli od Dobra Zlo.
.
Čudo ti za me postaješ:
galija, lijepa, velika,
koja po moru plovi
k Otoku Spasenja.
U nje su vesla od naše
najčvršće hrastovine,
i jarboli tesani
u lugu gdje se rodismo,
i jedra što su kod nas
i tkana i šivena,
i zastave što znadu
đerđefe naših žena.
.
Maleni trošni čamče
na mutnoj Kupi,
uradi što i sa mnom:
dočekaj sve što trpi!
.
Prenesi cijelu Hrvatsku
na onu stranu vode,
na teške al’ svete puteve
poštenja i slobode!
.
Samo netko tko ne poštuje pjesnika ili ne osjeća kolika je iskrenost ovih stihova, može negirati Nazorovu slobodnu odluku kojom je on odabrao na čijoj će se strani boriti. Malen, trošan čamac otkriva da Nazorova odluka nije bila donesena naglo, otkriva da je već prije bio zaokupljen mišlju da ode iz sredine koju doživljava teškom poput olova i koju… da, upotrijebio je riječ… mrzi.
.
Sljedeće stihove ne treba tumačiti. Oni jasno otkrivaju pjesnikov stav, njegovo određenje Dobra i Zla.
.
Al’ i sve moje nade,
ljubavi, čežnje, zanose
tobom će onkraj rijeke
što korito joj biva
široko i duboko
da dijeli od Dobra Zlo.
.
Nazor je bio domoljub, pravi, zaneseni domoljub. Ponosio se svojom Hrvatskom, ali ne na način da svoju ljubav prema rodnoj grudi pokazuje mržnjom prema drugima. Znao je razlikovati pravdu od nepravde, poštenje od nepoštenja, osjećao je trpljenje svog naroda i želio je da se cijela njegova domovina Hrvatska nađe na putu slobode, jer slobode u aktualnoj državi nije imala… Sa sobom preko vode nosio je i svoju duboku duhovnost, koje se kao čovjek nikada nije odrekao.
.
Nazor je ovom pjesmom rekao sve o svom humanom i političkom stavu. Nakon rata postao je prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske, a neke anegdote iz njegova života pokazuju koliko je i u poznim godinama ostao osjećajem i umom slobodan, neovisnog svjetonazora svoje intime.
.
Sve će vam biti jasno kada pročitate poznatu anegdotu o Vladimiru Nazoru koja će onima koji znaju čitati između redaka, također otkriti nešto o njegovom karakteru, o želji da vodeći ljudi u državi paze na pravilnu uporabu hrvatskog jezika.
.
Pjesniku su iz Centralnog komiteta javili da on treba dočekati Titovu štafetu i održati govor ISPRED Sabora, jer je on predsjednik Prezidija Sabora. Nazor nije došao. Na pitanje – zašto nije došao održati govor, odgovorio je:“ Ja sam došao, ali nikoga osim mene ISPRED Sabora nije bilo.“
14/02/2022 at 6:55 pm Permalink
Nazor mi je otkriće nakon mnogo godina. Politika je “proizvod” ljudi koji guraju vlastite interese. Malobrojni su oni koji imaju interes dobrobit ljudi i života općenito npr. očuvanja prirode – takvi ne dolaze do izražaja. Prevelika je struja protiv koje plivaju, a malo je i onih koji plivaju s njima. Uglavnom se ljudi bave svojim životima. Teška su vremena bila u vrijeme dvaju svjetskih ratova – sile zla su bile prejake. Ako ništa nismo naučili iz tih vremena kao čovječanstvo, opet ćemo raditi greške. Samo se nadam i molim da je svijest ljudi ipak toliko razvijena da to ne ponovimo. Nije opasan ni tigar, ni lav… već moćnik opijen svojim trenutnim položajem. Srećom, ljudi su smrtna bića.
15/02/2022 at 8:25 am Permalink
Nažalost, Anja, ništa nismo naučili. Ili smo bespomoćni, ili tupavi. I sada zveckaju oružjem i to nuklearnim. Zahvaljujući medijima, sada bar vidimo lica tih koji uvijek zakuhaju negdje gdje nije njihovo tlo. Ljudski, uglavnom mladi životi njima ne znače ništa. Važno je isprobavati i prodati ratnu tehnologiju, svoje energente i sl. A mi ležimo na energentima i uništavamo sve. U 30 g. rasprodali smo sve vrijedno kao da život države iznosi samo godine vlasti. Strašno je to što i ti i ja smatramo srećom – da su ljudi smrtna bića. A istina je – smrt je jedina pravda. Za sada!