Kao životna šala djeluje činjenica da su prvi Glembajevi sa stranica poznate Krležine knjige iz međimurskog Remetinca i povijesnog mraka krenuli 1750. da bi se u prvim decenijima 21. stoljeća mnogi od njih našli u stvarnom zagrebačkom Remetincu.

U prvom su koljenu Glembajevi još bili anonimni i potpuno nepismeni, a onda je jedan Glembay shvatio kako se ljudska krv može pretvoriti u zlato pa je u kranjskoj šumi ubio nekog zlatara i osigurao Glembajevima početni kapital, koji su oni vješto ulagali i oplođivali na valuti one iste ljudske krvi kojom su plaćali lagodan život svojih potomaka.

Nepismenost Glembajevih prerasla je vremenom u generacije koje su se još mučile interpunkcijskim znakovima, ali su dobro ovladale zakonima grabežnog kriminala, čije vještine posjeduju i danas.  Popeli su se Glembajevi visoko na ljestvici društvene hijerarhije, ušli su u sudske, advokatske, bankarske  i savjetničke prostore, nagomilali nekretnine, ne prezaju pred kriminalom i lijepo se brinu za svoje drago potomstvo predajući mu u naslijeđe gramzljivost, sebeljubivost koja zarasta u ljudsko tkivo.

I nema lijeka glembajevštini. Ona u čovjeku može duboko zaspati, prekrivena dobrim namjerama i etičkim kodeksima, a onda u trenutku bolest izbije i eksplodira.

Glembajevština se može javiti i kao autoimuna bolest koja napada samog domaćina. Bolovao je od nje  Leone Glembay. Stojeći pred portretima svojih predaka, morbidno je uživao u vlastitoj ispravnosti, nesvjestan da u njemu ipak leži onaj krvožedni Glembay, bez obzira na njegov osjećaj socijalne pravednosti: “Ja sam u ovoj kući prolaznik, meni ove slike govore stvari mnogo tamnije od jedne zdravice!  Za vas onaj Glembay drži u ruci crkvu, a za mene krvav nož! Kako za koga! Was habe ich gesagt? Hab ich űberhaupt etwas gesagt? Ja sam rekao što sam čuo: da je ovaj Glembay varao na kartama, a onaj da je krivo vagao”

.Leone gotovo zlurado uživa u svojoj interpretaciji slučaja žene koja se,  s malim djetetom u naručju,  bacila s trećeg kata jer joj Glembajevi nisu htjeli pomoći. Zaboravlja da joj ni on nije htio pomoći. Bilo mu je važnije  ukazati joj na bezizlaznost njene situacije. Važnije od  životnog problema nevoljne,  uništene žene bilo mu je iznošenje njegove istine o Glembajevima.

Dok optužuje druge, sklon je oprostiti sebi. Popustio je zovu svoje tamne, uzavrele glembajevske krvi i uvukao se u krevet svoje maćehe, očaran njezinim šarmom, njezinom Mondscheinsonatom, akvamarin plavim očima, njezinim mirisima, iako je od djetinjstva u sebi nosio sliku te žene koja bezosjećajno stoji nad odrom njegove mrtve mame i drži u ruci maloga pinča.

Leone u naletu bijesa  baca ocu istinu u lice, grubo i violentno naglašavajući da je on u vrijeme afere sa svojom maćehom   imao tek dvadeset jednu godinu i da je on u ovoj kući samo na proputovanju, jer on nije pravi Glembay, on u sebi nosi krv svoje divne mrtve mame, a očeva krv njega ne može obilježiti. Na kraju ga je bolest vlastite krvi svladala, obuzeo ga je taj rušilački glembayevski imperativ i on škarama, životinjski furiozno,  ubija barunicu Castelli.

Nečista, gramzljiva i častohlepna krv Glembayevih ne uništava samo Glembyeve. Ona nagriza i tkivo njima bliskih osoba, bez obzira koliko one bile otporne na njihov utjecaj.

A barunica Castelli je bila itekako otporna. Ta  prva sponzoruša naše društvene scene može služiti kao uzor svim sponzorušama našega doba. Iznikla iz sirotinjskog plebejskog miljea, postala je barunicom udajom za 30 godina starijeg baruna, a nakon tihog razvrgnuća braka, koje je uslijedilo zbog njene nevjere, ona nalazi  drugo, bankarsko gnijezdo udajom za Leonova oca. Sharlotta Castelly dobro zna da je ona sama najveći kapital koji posjeduje. I taj kapital ona njeguje predano sa željeznom voljom i disciplinom. Svoje tijelo i lice svakodnevno maže ledom i s jedanaest vrsta krema, njena kosa je uvijek mirišljiva, a modni detalji nikad za nju nisu bili preskupi. Njezina strastvena, samoljubiva priroda prodavala je iluziju sebe na bračnom tržištu, a ta iluzija bila je lirska; nujna, nježna, graciozna i krhka. Ta žena mistične ljepote ustvari je dobra trgovkinja koja starijoj gospodi zna prodati iluziju romantične ljubavi. Pokreče je novac, a kada novca nestane, kada  u završnoj sceni drame „Gospoda Glembajevi“ barunica doznaje da joj je pokojni suprug ostavio samo dugove, ono životinjsko u njoj plane nevjerojatnom žestinom. Ona iskreno vjeruje da je prevarena, da je, dajući sebe, davala veliku vrijednost i da je ta vrijednost zaslužila bolje. Nemam dojam da Krleža osuđuje svoju junakinju. On samo bilježi stanje žene koja u društvu koje ne priznaje njezine socijalne sposobnosti i vrijednosti, može težiti samo dobroj udaji.

Osobnost barunice Castelli  ipak nije jedinstvena. Javlja se ona u svim društvima i vremenima. Prema eseju Miroslava Krleže „O Marcelu Proustu“ ¹ Proustova Odette je sestra blizanka njegovoj barunici.

„ Blaga Odette s odjekom intimnih i milih riječi traži oveće sume za putovanje u Bayreuth, ona hoće da čuje (dakako) Wagnera u Bayreuthu, ona putuje u Baden – Baden, ona traži Swannove hiljade, za svoje vlastite pustolovine, i ta svijetla ženka s nabrenanim kovrčicama, našminkana, prozirna i bljedolika, ta Botticellijeva freska, ta „Primavera“ u svijetloplavom, zlatnoizvezenom atlasu u svjetlosti ogledala, ljubaka s drugima, odlazi na remdez- vous s nepoznatom ženom, izmiče njegovim prošnjama i ostavlja ga u čežnji, žalosti i nemoći.“

I sva ta glembajevština, sve to sebično uzimanje, sav taj društveno prešućivani kriminal, sve te vile, banke, nakupovane titule, lovački trofeji i prikupljena umjetnost završavaju neispunjenim, gladnim težnjama i loše iskorištenim životom.

 

Tekst je objavljen u Diskursu br. 12