Nema slave, nema svjetla,

kad lijes se zatvara…

.

…Svi te izbjegavaju,

ali srdačno, naravno,

o tebi, kao pacijentu šapuću;

“Pogođen je čudnom bolešću,

nešto virusno,

ili bilo što dosadno,

pričati o tome previše je neugodno…””

.

I tako, nećeš naći posao

u birou za zapošljavanje.

Samo duge spore redove,

namrštena lica,

neobrijane čeljusti

i izgubljene poglede…

.

Zaposlenik, praznih očiju,

certificirati će tvoju karticu.

.

Zatim, odeš u bar najbliži,

piti u tišini,

nešto jako

i jeftino…

Odjekuje televizor

i loše vijesti

zuje u tvojim ušima…

.

Prilično pijan se vraćaš kući

dovoljno ti je društvenog života,

do sljedećeg mjeseca…

.

Prijatelji blijede,

svi te izbjegavaju,

ali srdačno,

naravno…

Šapuću o pacijentu,

pogođen je čudnom bolešću,

nešto virusno,

ili bilo što dosadno,

kao rak u guzici,

previše neugodno za pričati…

.

Suosjećanje drugih,

ima neodređen okus ustima,

između sažaljenja i prezira,

a ti žvačeš sebe,

okus svoje samoće…

.

Marker te je preuzeo,

jedan dan već je daleko.

“Bilo je privremeno, a otišao je brzo!”

Govoriti će svi uokolo…

.

Trebalo bi čvrst biti,

samo pribran ostati,

za održavanje i jačanju

strukture u svom umu,

te čvrste kuće znanja,

naseljena mislima…

.

Ali telefon ne zvoni,

ogledalo ti sve odražava.

Tvoje lice, pedeset je peti,

i sumnja te napada…

.

Probudiš se ujutro snom,

iznenada, s mukom,

u vrijeme kad se ide na posao,

a znaš, više nećeš imati ni to…

.

Osjećaji se rastaču,

postaješ sklon plakanju

i na samosuosjećanje…

Puzeći kao korov,

grob već posjeduje

tvoje moćne grane i korijenje,

kidajući zidove

i rušeći tvoje temelje…

.

Uvjerenja padaju nemoćna,

u duboke vode su poniranja,

najmračnijeg pesimizma.

Misli te napuštaju,

kao egzodus stanovništva u sporu,

kojeg, iz grada bježeći,

plijesan i paraziti su proždrijeli

.

Čak i unutarnje želje,

u udaljenim naborima uma su zakopane.

Odlaziš u sporom pogrebu,

gdje nitko ne obraća se,

molitvom nade i za tebe…

.

Zatim, unutra sebe se srušiš,,

i opaku smrt zagrliš,

nek’ vodi te kradom “Ja te volim’,

s poljupcem podmuklim…

.

Nema slave, nema svjetla,

kovčeg se zatvara…

.

Na kraju, kaput bijeli

Tvoju lubanju će pokriti

i po blatu zanj’ će crv kopati.

Samo da pronađe kosti koje,

vremenom i žaljenjem, su pocrnjele…