Provlačeći se

nijemim,

zaboravljenim trenucima,

postao sam tama

ponoćne pećine,

gdje sakrivam nove priče,

pokapajući sve one

koje su to biti mogle…

.

Čiji mi je plamen spalio dušu,

tada i opet, u nekim od ovih,

priča današnjih…?

Da sam Salomon, znao bih.

.

Evo, ja iverak,

plutat ću kroz vrijeme

podzemne rijeke

u kojoj se sudaraju sjećanja

i snovi mojih sumraka.

.

I neka bude dno oštro

i nek’ je bez zvijezda

moja nova tamnica…

Evo, mirniji sam nego

ekološki opresivni smog

od stvarnosti života svog…

.

I tako…

.

Spavat ću

u nijemim špiljama,

zamračen

do posljednjeg buđenja

provlačeći se

nijemim

zaboravljenim trenucima…