Ispod jedne hladne zime,

nastao je šapat dana.

I tamo, tiho je bilo sve,

osim razbijanja mojih stopala,

snježnih, bijelih pahulja,

do posljednjeg mi oltara…

–

Nemam više hvalospjeva

dahu svog daha.

Samo stojim i čekam,

kraj mog nadgrobnog spomenika.

Divlje odjevenog u loze vremena.

–

Da si i ti bila živi duh,

bi li me primijetila?

Mora li smrt biti jedini način,

da bi me uistinu spoznala?

Zašto sjeme mora umrijeti

da bi dalo uroda?

–

Kažem ti, Vjera nema straha,

kad slušaš šapat svog daha.

–

Sada, vezan za kovčeg sveg doba,

mogu li pobjeći iz ovog groba?

Prošlo je toliko vremena…

Zagrij ovaj mauzolej svojim pogledom,

kad više neću razbijati snjegove

hladnih zima… svojim korakom…

–

I čuti ćeš moj šapat dana;

‘Vidi me. Vidi me sada… ‘

–

Šapat duše ne umire nikada…