Dvije cipele, sestre blizanke, desna i lijeva, razgovaraju o svom životu. Nekad su bile lijepe i nove i vjerno služile svom gospodaru iako on često nije bio zadovoljan njima. Gazile su po lijepim tepisima, boravile na jahtama, u luksuznim hotelima, vozile se u skupim autima…

„Služile smo nogama bogatog čovjeka“, desna će.

„Uvijek nam je nešto prigovarao“, dodaje lijeva.

„Možda zbog onih žuljeva na stopalima?“ desna glasno razmišlja.

„Ali njih je imao i prije nas“, odgovara lijeva.

Jednoga dana odložio je cipele kod kante za smeće. Čudile su se one što to čini kad su još cijele i dobre.

„Ja nisam smeće“, ljuti se lijeva.

„Nisam ni ja“, složi se desna.

Kiša je padala. Naišao je siromah koji je na nogama imao šuplje i poderane cipele. Primijetio je ove dvije. Prišao je bliže kanti. Uzeo ih je u ruku i dobro pogledao sa svih strana.

„Dobre! Dobre!“ sam za sebe reče i stavi ih u vrećicu. Odnio ih je kući. Sutra je opet padala kiša, ali ovaj čovjek je imao suhe noge. Svaku večer, kada bi izuo cipele, očistio bi ih i lijepo složio.

„Mnogo putujemo. Život nam je postao zanimljiv“, glasna je lijeva.

„Ovaj nam ništa ne prigovara“, veli desna.

„I češće mijenja čarape nego onaj prije“, primijetila je lijeva, a desna se slatko nasmijala na ove riječi.

„Ovaj uvijek ponavlja; dobre su“, radosno će desna.

Od sreće su zapjevale: „Opet smo žive, nekomu dobre i lijepe, putovati nismo prestale, ove dvije skromne noge novi život su nam dale.“

„Kako malo je dovoljno za sreću“, zaključiše.

No siromašni čovjek se razbolio i tri dana se nije dizao iz kreveta. Cipele su se vrlo, vrlo zabrinule za njegovo zdravlje. Strpljivo su stajale pored kreveta i nadale se da će ustati. Četvrti dan čovjek je zaspao i sanjao da mu cipele odoše preko praga. Skočio je u polusnu da vidi jesu li ondje gdje ih je ostavio. Kada ih je vidio na mjestu, nasmiješio se, obuo ih je i prošetao prostorijom. Opet je rekao:

„Dobre, dobre su.“

Cipele su zadovoljno pogledale jedna drugu.