Miriše li beskrajna dobrota
ili je ona samo lahor u duši
koji nas zagrljajem tješi
i lijeno se oko nas mota.

Ta dobrota je poput topola
što nad vodom šute u tišini
sviju se srebrne na mjesečini,
a šume šumore pjesme mola.

Ona je u zemlji zakopana
duboko korijenje ju pozna
koje nikad zlo ne spozna
proljećem grane rascvjetana.

I tada šuti svojom ljepotom
zanosno miriše od punine,
pa se prema svjetlosti vine
umivena besmrtnom rosom.