Možda sam trebala zatvoriti oči

i nikad ne poći

u taj novi svijet.

Moj je život bio zatvorena knjiga,

a ja među listovima

osušeni cvijet.

 

Možda sam trebala svoje teško breme

podnositi dok vrijeme

ne učini svoje.

Ali jedan bljesak dovoljan je bio

da crno-bijelu stvarnost

pretvori u boje.

 

Skupila sam u zavežljaj sve mrvice nade

i pošla u nepoznato,

gdje me srce vodi,

to nemirno srce koje u tišini

već predugo sanja

pjesmu o slobodi.

 

Možda nisam smjela dotaknuti Sunce

da mi vreli plamen

ne uništi krila.

Ali barem jednom nek’ poleti duša

da pronađe mjesto

gdje nikad nije bila.

 

Možda sam trebala zatvoriti oči

i nikad ne poći

u taj novi svijet,

no jednu svježu kap jutarnje rose

još sanjati može

i uveli cvijet.