Morali bismo se s mosta maknuti,

Morali bismo sići na jednu stranu zajedno

Ili svatko na svoju

Jer naše su papirnate  lađice već odavno

Ispod mosta prošle nošene riječnom strujom

Prema moru, prema uviru, prema deliti svojoj.

Morali bismo shvatiti, prihvatiti da kraj je

Na koju god stranu mosta gledali

Zajedno ili svatko za sebe.

Osjećam da se sasvim polako okrećemo

Leđima, bez onog posljednjeg poljupca,

Bez pozdrava, bez lažnog obećanja

Kako ćemo se vidjeti,

A nećemo, ti znaš i ja znam koliko je teško,

Koliko je teško obećati sutra koje se neće dogoditi.

Morali bismo šuteći, kao stranci koji su se slučajno sreli

Na istom mostu ne znajući da će se predugo na njemu zadržati,

Oprostiti od rijeke koja misli njihove odnosi,

Koja je skrivala tajne njihovih života,

Tajne susretanja, ispunjenja svih strasti, žudnje uvijek iznova nove.

Morali bismo ljubavi napustiti ovaj naš most

Dok rijeka još nabujala istinom nije,

Dok još temelj njegov stoji i prijevara čuva bujice,

Morali bismo, samo reci mi kako

Jer ja ne poznam ni jednu, ni drugu stranu mosta

I plašim se krenuti.

 

15.04.2012.