Žućkasta svjetlost
obasjava kameni most
koji u očima posmatrača
samo spaja obale.
Dodirujući hladni kamen
tražim na površini rijeke,
spojene sjene
u zanosu ljubavi.
Osluškujem i nježne uzdahe,
kao znak da ljubav nikad ne umire
da valovi njenu jačinu donose i
kao kameni most, nikad ne nestaje.
Ne odlazim lako u noć
jer me čvrstina mosta
nevidljivo zaustavlja,
prepuštajući se mirnoći
divnog trenutka.
Svjesna da je ljubav lijepa i
kad je nošena valovima.
julija
Suzana Marić
Marija
19/04/2012 at 3:55 pm Permalink
“spojene sjene u zanosu ljubavi”
Ostale su tako lijepo u pjesmi, ali i u stvarnosti su neraskidive ako su iskrene.
Lijepa, nježna, ljubavlju protkana pjesma u žućkastoj predvečernjoj svjetlosti.
Pozdrav, Faiza. Ugodan ostatak ovog aprilskog dana.
19/04/2012 at 4:01 pm Permalink
Lijepa pjesma Faiza sa lijepom ilustracijom, pozdrav i 🙂
19/04/2012 at 4:04 pm Permalink
Prolaze ljudi s obale na obalu i ne pomišljaju kakve je sve priče upio stari most, kakve sve tajne krije njegovo kameno srce. Lijepo si utkala misao na ljubav u taj most, jednostavno, a dojmljivo. Lijep dan želim draga Faiza 🙂
19/04/2012 at 4:18 pm Permalink
most i ljubav
oboje postojani,stameni ponosni
pozdrav
19/04/2012 at 6:27 pm Permalink
Svjesna da je ljubav lijepa i
kad je nošena valovima
vidiš da se i jednostavnošću dolazi do lijepih stvari
puno pozdrava draga Faiza
sfd
19/04/2012 at 7:32 pm Permalink
umijesto dojma ja nekako radije spominjem u kakvu pustolovinu pjesma, dok je čitam, odvodi moje misli
zatekla me danas činjenica da u literarnom kružoku “Očaravanje” dva različita pjesnika žutu boju povezuju s izričajem ljubavi… žute ruže poklonjene djevojci oduvjek su predstavljale ljubomoru… i zato sam se silno trudio naći barem natruhu ljubomore ili povoda za nju u tim stihovima, ali nje nema.
… a to ništa drugo ne bi trebalo značiti do nečega da na svakoga odnas svaka spomenuta riječ stvara osobit utisak… pa su me tako baš ovi stihovi podsjetili na rečenicu Ive Andrića: “mostovi spajaju obale i ljude…” i promišljanja drevno-grčkih filozofa da močeći noge u rijeci, jer je tekućica, stalno ih oplahuju druge vode… eto ta me pjesma povela takvim mislima dok sam slijedio zamisao o ljubavi kako o njoj pjesnikinja govori i povezao to sa vlastitom dvojbom o prolaznosti ili ne divota ljubavi
20/04/2012 at 7:45 am Permalink
… kameni most – kao simbol što spaja dva svijeta ? … on je čvrst i uvijek premostiv … postoje zaista takvi mostovi, iako su nam neki za života neotkriveni i ne znamo gdje su podignuti i kako ih pronaći …
Faiza, lijepo napisano. Ugodan dan !
20/04/2012 at 8:03 am Permalink
Alberto, u pravu si. No, sasvim slučajno mi je ta žuta, odnosno u mojoj rečenici ŽUĆKASTOJ PREDVEČERNJOJ SVJETLOSTI, “ispala” na “papir”. Dobro zapaženo, a ja se brzo nađoh u osobi zapaženog. Naravno, svi znamo da večernje boje nisu isključivo žućkaste, dominira narančasta, crvena…
Pozdrav
od s.
20/04/2012 at 4:29 pm Permalink
hvala Svjetlost….kao i most ostale su spojene,pa se nadam da će i ostati:)
takođe uzvraćam pozdrav ovog kišnog predvečerja:)
20/04/2012 at 4:31 pm Permalink
hvala ti Jim:) uživam u ilustracijama pozdrav!
hvala Marija.na jednom takvom mostu ostalo je mnogo lijepih trenutaka:) pozdrav
hvala Boba:) da stameni pozdrav
20/04/2012 at 4:33 pm Permalink
hvala Song:) i jednostavnošću ali bih voljela jednom sjesti i smisliti dubokoumnu pjesmu ali ne ide i ne ide..sve nastaju u nekom naletu:):)pozz.
20/04/2012 at 4:38 pm Permalink
zahvaljujem Alberto na čitanju..i odvojenom vremenu za komentar..Odrasla sam uz Andrićeva djela,spoznala ljubav uz njegove riječi pa i danas oduševljeno ga čitam:)
U mom gradu ima mnogo mostova i na jednom od njih je mnogo divnih trenutaka ostalo:)
tako je i nastala ova pjesma
a žućkasta svjetlost,pa ne znam šta mi bi,prvi put je spominjem inaće u svojim pjesmama ali slažem se da ih ima i drugačijih
lijep pozdrav
20/04/2012 at 4:39 pm Permalink
hvala Perlo:)
mostovi zaista spajauju obale a i ljede(ja sam živi primjer)
hvala ti od ♥
pusica