Žive sa mnom pocijepane duše

kiše što padaju i ruše

jesenje vode

djeca što s plačem se rode

vjekovima od mora slana

do svojih predaka poredana

s njima počinje jutro, završava dan

majke njišu iz pepela isklesan san

očevi stid zbog nemoći u očima nose

masline jugom prkose

sada smo zatočenici ukletih riječi

prognanici koje tuđina liječi

s mirisom crvenice, nijemi glasovi

shrvani tišinom, ugašeni basovi

nastanjeni u naborima očaja  

tuđi, bez majčina povoja

i ne znamo što će biti

tko će sa našeg izvora piti

čiju će zastavu držati u ruci

naši nerođeni unuci.