Nikada ti ne bih priznala da nas pišem.

Razbijene misli u krhotine sjećanja, leže na podu pod mojim stopalima s izrezanim, uništenim slikama. Ulovljenim trenucima s obilježjima prošlosti kojoj danas pripadamo, a nekoć smo ih tako brižno skupljali želeći zajedno ostarjeti. Grabila sam tvoje dlanove smještajući pod njih toplinu kože, obgrljena mirisom muškarca. Uništena slika svjedoči, iako sam joj pulsirajuće srce izvadila. Šapuće tvoje ime. Niječem te, no stojiš preda mnom još uvijek moj. Nezaboravljen.

Prošlost me ispred prazne postelje i ovu večer sustiže. Trenutak promatram mrtve jastuke, plahtu bez duše. Tišina opominje: ‘Zloglasno je ovo vrijeme iza ponoći’ – jutro mi uzmiče. Snova bih se odrekla samo jednu noć. Prazna želim snivati. Slijepa se buditi. Nekako se kao lutka pokrpati, sastaviti razum i osjećaje kojima još uvijek punim kosti rebrene. Šuplji mišić, prokletom sudbinom rasječen. Svojom slabosti si otuđen. Mirisom trule jeseni prekriven. 

Pitam se kako u meni opstaješ udobno smješten i nakon ugasle zime, ocvalog proljeća i đavoljeg ljeta – mojom krvi opijen, mesom hranjen ? Traješ. Nikako da ishlapiš sa slika. Pokupiš svoje rublje koje sam s tebe u naletu strasti bezbroj puta grubo skidala, kožu ti ljubila. I onu košulju što iz kuta sobe vreba, u kojoj ponekad odlazim u noć zaogrnuta boli. Kragnu udišem i tragam za tvojim mirisom. Suzama močim zapešće predugačkih rukava, obgrljena njima umjesto tvojim rukama. 

Nikada ti ne bih priznala da nas pišem. Prazne stranice stvarnosti, golim riječima punim. Oblačim misli i razodijevam ih sjećanjem na sve one ogoljene noći strašću oblikovane. Naga se penjem po tebi, rasipane kose po usnama koje nesvjesno volim gristi, jezikom vlažiti. Primam te u sebe, tvojim uzbuđenjem rastvorena. Klizim ti po preponama miješajući suze i osmijeh zadovoljstva. Snažnim orgazmom razlivena, zatim gotovo bolno iznutra stegnuta – u želji da te zadržim.  

*
Silence