Prolazeći puteljkom starim
kao nekad davno prije
čini se sve je isto
ali ništa više isto nije

Usahle škrapice ne miriši smilje
ni potočić više ne žubori
tek ponekad jutrom začuje se
tihi cvrkut u pustoj gori

Zaspala su i bijela stada
ni pastirice nema više
oronula kućica noću tiho plače
kao prve jesenje kiše

Samo još maslina stara
u golom kamenjaru što samuje
svim neverama odolijeva i slučajnom
namjerniku kao dijete se raduje