U noći, trublje povorke gordo jecaju

Nije na meni da o tuzi pišem

imam perspektivnu budućnost

kao apostrof zagrobnom recitalu

Moja hrid, okov mora

soli starica sto ljeta stara

 

Daleko su njene ruke, mrak je zeo taštinu,

vucibatina to sam ja

 

Dijete se smije,

govori jezikom vanzemaljskih ljudi

Jedan bog, ratova mnogo

Često se ubijaju oni koji ni ne znaju

razlog oružja što im je u rukama

 

Zemljo snova vodi me, za noge veži

Nije bitan način kojim me ganjaš

kroz polja miniranih prošlosti

Iluzorno pišem pjesme po papiru, moderan tip

 

Kompjuter računalno opominje

Ne kloni oči sa šume

Zečeva nema, Pariz gori, zelena boja novca

blještavilo isijava po pustinjskim zemljama

 

Vrijeme ljubavi i zagrljaja simpatičnih žena

pod okriljem sova i vilinskih nota mora doći

 

Lutam, Sunce zeleno daleko

Strižem dane pa u noći ovce brojim

Proljeće daleko, kao da ne postoji

Smislenik kamenčiće boji

Onkraj oblaka kaos smisao hvata

nije gospodin, vrat i kravata

 

Prolaznici smo u stihovima,

pisali pjesme nad pjesmama,

golicali maštu poslušnima

Ja, cigareta i žuta zgrada


Otac sam male djevojčice

Blijede lica prijatelja

Uspomene vežem lancima

što vise sa srebrenog kolotura

 

Izađi Gospodaru svijeta, poškropi zadnji puta

Zemlju crnicu i crvenicu

Bili smo mladi, jaki, snili s drugovima

Nekih više nema, progutala ih utopija života

 

Kristalna kugla razbijena ostaje

Male ručice pomažu u smislenosti

koja gura na kraj početka