Janku Poliću Kamovu (1886. – 1910.)

Ti pobjeći htjede, al’ želje se drobe
za tobom gmiže strašan hršum tvoj,
te halje svete prepune tjeskobe
u njima ćutiš samo siromaha znoj.

U grudima nosiš suzu bludnice
što ove noći točiš u moj bokal
gordo ti srce puklo od boljetice
prostireš ga golog na ovaj astal.

Pojavi se Muza na tom bakanalu
suza joj kanu u čemernu čašu
stinula topla kap nalik kristalu
isplakah teški martirij u Očenašu.

Ponoć davno otkuca dobnik…
I zanavijek dahne u Slobodu
taj veliki Čovjek, istinski Pjesnik,
za njim osta krik čitavome rodu.