Ispleti mi noćas nosiljku od snova

i u njoj ponesi sve nemire moje.

Pusti mjesečinu da kaplje nam s krova

i slapom od srebra pokrije nas dvoje.

 

Kroz otvoren prozor doplovit će zvijezde

da plesnim koracima povedu sjene

pa ispod vjeđa kad se ugnijezde,

s nama, treperit će nasmiješene.

 

Dodirom strasti neka potpiše

ljubav svoje ime na moje tijelo,

u drhtaju noći s tvojim dok diše

i žudnju ti svoju daruje smjelo.

 

Kad posljednji uzdah tama isprati,

nasloni glavu na moje grudi.

Najljepšu uspavanku srce će tkati…

U zagrljaju, sretne, nek’ jutro nas ne budi.