Oblačim novu haljinu,
raskošnu i lepršavu,
a njene pruge u bojama duge,
u veselom plesu,
spuštaju se niz moje tijelo.
Kao da iz njenih nabora
izvire proljeće
i slijeće na sive ulice grada.
I kad me gledaju prolaznici
pomislit će –
“Sretna je kao nikada!”
dok pogledu ispod tamnih naočala
prikrada se tuga.

Oblačim novu haljinu
ali neću biti druga.
Svu svoju slabost, ožiljke i suze
što me čine ženom
skriti ću modernim dezenom
kako bi bar na tren
prevarila samu sebe
i kako ne bi morala nužno
svima pričati
kako je ružno
sve što mi se desi u četiri zida
i od stida
skrivati lice
pred ljudima koji misle
da su to samo sitnice.

Oblačim novu haljinu
jer sve ostalo nije ništa novo.
Sve je samo
mrtvo slovo na papiru.
I dok u vlastitom nemiru
čekam bolje dane,
učinim ono što najbolje znam
(da zaliječim rane);
stavljam tamne naočale,
bacam pogled u daljinu
i oblačim novu haljinu.