Ispod jasmina bljesnula munja
to zlatnu strijelu odasla Kupid
omamio te u trenu fluid
poeta koji pjevajuć’ lunja.

Uronili ste jedno u drugo
ljubavlju žarkom, kao u more,
i vinuli se u rajske dvore;
kadli najednom zapuše jugo.

Sveđ čitaš pisma u krasopisu
nad razvalinom puna nemira
i ljubav gledaš već u obrisu.

Tvom krhkom srcu koje još sanja
vjetrovi čerge ne daju mira,
al’ sjećanja ta tek su plamsanja.