U njenoj krošnji cijeli je svemir;
skrivena u dvoru med zidovima
kao da je osuđena na vječni mir
njene grane samo samoća slama.

Ovog je lipnja opet zablistala;
čitava je posuta zlatnim prahom
cvijet do cvijeta, u nju gradina stala
tko prođe putom osjeti je dahom.

Čim zamiriši, zapleše pčela roj
i nebo je miluje obzidanu;
svitanjem ori cvrkut i ptičji poj.

Pružila svoje ruke prema oknu
moleći: dajte mi sunca, ne sjene;
godine prolaze – samotna vene.