Koliko god u meni ima zanosa

Netko drugi ispisuje ove rime

Riječi su djeca nečijeg kaosa

Ispod kojih potpisujem svoje ime.

 

Koliko god se duša stihom opija

I noću ćuti miris vječnog proljeća

Ja sam neznanog emotivca kopija

Što je živio prije mnogo stoljeća.

 

Pjesnik je tek medij onostrane tame

Koja na svjetlo izlazi kroz prste

Pjesme se oduvijek rađaju same

Koliko god ih svojataju i krste.

 

I kad jednom, na nekom tavanu starom

Ljudi pronađu škrinju pjesama punu

Neka znaju, gorio sam tuđim žarom

Očima stranca slijedio sam Lunu.