Tragom srca pustog u samoći
klonut će glava na pljesnive rime
bez snage i žara ja neću moći
u gluhoj noći ni šapnut ti ime.

O okna stara vjetar će tuči
nijemo ću gledat u plamen svijeće
u dušu će tuga svečano ući
i nikad iz nje  izaći neće.

Prazne će zjene izliti sjetu
ko nježne i srebrne rose trag
umrijet ću sam na ovome svijetu
a snijeg će zagrnuti trošni mi prag.

U nježnoj bjelini snivat će breze
mjesec će visjet ko teški am
život nam čudne sudbine veze
i moja je takva, to odavno znam.

Ivica Grgić " Dosanjana lira" 20I3. REDAK