Gle, tamna noć polako blijedi
zorom obasjani već se svijetle puti
ja ih gledam i ne idem nikud
u umornoj duši tek se ponor sluti.

Čemu varke, čemu zanos ludi
iskreno ću sada priznati u sebi
što mi vrijedi ići na te pute
kad ni jedan ne vodi ka tebi.

Ispod beskrvnoga mjesečevog traka
sjetan ću se njihat u ljuljački sanja
usnut ću te nedohvatnu, dragu
dok me blaga svjetlost obasipa danja.

U uglu usana zaigrat će osmijeh
zapjevat će ptice, došle su sa juga
ko rumene usne željne poljubaca
otvorit će se ruže iza starog luga.

Ivica Grgić "Dosanjana lira" Redak,20I3.