Nekada je jedno pero klesalo pravdu u jeziku,
gradeći dom od dostojanstva i čvrste riječi.
Danas ta ista snaga, tiha i uporna,
teče kroz tvoje prste dok na obali miješaš boje.
.

Nema razlike između časti onih koji vode
i tvoje ruke koja u tišini kruni valove zlatom.
Sloboda o kojoj se nekad pjevalo,
danas je tvoj krik što otapa led u venama zemlje.
.

Prepoznaje se tvoj radni vijek ugrađen u temelje grada,
ali i tvoja samoća u kojoj tražiš put kroz tamu.
To je onaj nevidljivi most koji ne poznaje međe,
već spaja obale tamo gdje duša diše bez straha.

                                 .

Razumom ispisuješ svoju novu pripadnost,
dok ti Isar, kao stari prijatelj, ispire tugu s dlanova.
Dvije domovine, jedna paleta i jedan dah –
u kojem prošlost mirno ponire u tvoju sadašnjost.