Obješeno na zidu u njeg’ život stane
i kad mene više neće ovdje biti
neko drugo lice će kriti i u se upiti;
pokazivati mu svu ljepotu i mane.

Pogledam li u njeg’ vidim svoj lik
sve moje davno zaboravljene sanje
upitam se: kad je stiglo ovo stanje?
Iz ogledala čujem samo eha krik.

Tko zna čije obraze ono još pamti;
dal’ neke plemkinje il’ obične žene?
No, to nije ni važno dok gleda mene
slušam neizrečenu riječ što plamti.

Svaki pogled kao molitva mi se čini
dok odzvanja glazba posmrtnoga marša
i u ovoj se krčmi ispije posljednja čaša
silueta moja zauvijek nestaje u tmini.