U crvenom pismu
šalješ mi
svoje kajanje
krasopisom dizajnirano
za neko novo
pripadanje

kao da nije
vrijeme isteklo
i nisu uginule
sretne ptice
one sanjarske zime
od iznenadne
vijavice

tada se nebo
raspuklo
nestalo
umrlo polako

ti si odnosio
sunce
zaboravio dodire
lako

sada

na koljenima
moliš
oprost tražiš
i ono malo
savjesti
riječima otupljenim
snažiš

pokušavam ti
jedino reći
da je praznoj
duši
svejedno
to što ispriku
nudiš
i što se
osjećaš
bijedno.