Pakuješ stvari u kutije, kofere i vreće

Duša ti stoji dok se tijelo kreće

Zar da baciš u smeće

Uspomene i sjećanja

Zar da ti budno biće sanja

Snove u međuprostoru

Zar da ubrzavaš vožnju sporu

Na putovanju gdje su predasi nužnost

A ronjenje i propitivanje dužnost

Iza tebe ostaju zidovi i prazan prostor

Stranac u tebi hoće da krikne: “Otpor!”

Ali stoji začuđen svojim tijelom,

Zvukom, zrakom, planetom cijelom.

                     .

Korakneš preko praga

Tvoja duša ti ipak postaje draga

Jer tiho ti šapuće: “Neću te napustiti.”

Taj tren uspijevaš pustiti

Ono što si držao grčevito

Gledaš svoje dlanove izranjavane

Od užeta kojim vukao si gomile naslagane

Osjećaš se nešto lakše dok ulaziš u drugi stan

Noć se pretače u dan

Dan se pretače u noć

Sjedaš, dišeš, ne moram odmah znati kuda ću poć’,

Ali sad znam da moj put pobjeći neće.

Pročitaj cijelu poeziju

Ubrah ti dodire

u predvečerje

dok moje ruke

bile su more.

         .

Otkrih spoznaju

zvjezdanijeg

kojeg utisnuh

šaptom

u ritmu vala

na usnama.

        .

Postadoh

život

u radosti

beskraja.

Pročitaj cijelu poeziju

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Godišnji mi “šef” neda
razloge svoje polako reda;
ostao bi bez: čistaćice, spremaćice, sobarice, kuharice,
pomoćne radnice
( koja radi bez nadnice)

Netko mora robu prati
hladne vode spremno dati
jutrom razgovarati,
i ne prigovarati.

Aoj, “šefe”, muko moja
radnica se muči tvoja
daj joj malo predaha
i par dana morskog zraka…

Da napuni baterije
pa da bude ko i prije
P.S. Radit ću ti veselije.

Koji eur daj uplati
nek ti ruka se “pozlati”…
Prekovremeni su mnogi sati…
Daj godišnji ili ću
napismeno otkaz dati!

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Mi ne
živimo.

Jedvice
dišemo.

Tu smo…

Ali kao –
da nismo.

Moja
ljubav…

Sigurno
jenjava.

U pepeo
i prah se
pretvara.

Naša idila
postaje…

Prava,
noćna
mora.

Pročitaj cijelu poeziju

Moram sam u sebe uroniti

pronaći put i most

do jedne rasplakane jeseni

koju čuvam

u neizgovorenim riječima

u sjećanju na ukradene

poljupce od kiše

u očekivanju svitanja

Možda previše tuđih rana bolujem

možda ličim na lastu

koja nema gdje da se vrati

možda samo želim

da ispričam

priču koja ima sretan kraj

Pročitaj cijelu poeziju