Zašto  se nismo grlili više,

bili zajedno u svakom trenu,

smijali jače, plakali tiše,

gazili skupa uvijek ka svemu.

                       .

Zašto nismo sanjali budni,

vjerovali samo u bajke,

bili svoji, gordi i bludni,

vesela djeca zemljice majke,

                  .

Zašto nismo dok još je moglo,

bilo je tako obično, lako,

al’ srce nije hrabrosti smoglo,

svako je sam, za sebe plak’o.

                        .

Možda i nismo vidjeli smjelo,

sad skrojićemo i noć i dan,

samo je biće zajedno cijelo,

a život može postati san.

Pročitaj cijelu poeziju

Za licemjerje koja je mjera,
Metrom izmjerit’ li se može?
Jer u mjeri se ponekada pretjera
A ti sudi, dragi Bože!
.

Koliko zlobe srce krije
Ljubomora posvuda vlada.
Ništa više nije kao prije,
Gdje smo mi zalutali sada ?
.

Po svijetu hodaju pakosni ljudi,
Mrze na sve, sve im smeta
A dobra se duša u tišini čudi:
“Jesu li ovi s našeg planeta ?”
.

U današnjim mjerama postoji “kvaka”:
Svako svakome nešto mjeri
Mjeri se pogled, riječ svaka…
Šutnja, se još više zamjeri.
.

O, čovječe božji, mani se mjere
Budi čovjek od srca i duše,
Da i tebe mjere ne unezvijere,
Da ti se kule od karata ne sruše.
.

Jedno pričaju, drugo kuju,

Uvlače ti se ispod kože,

U zlobi svojoj uvijek snuju,..

 Oslobodi me, licemjerja, Bože !

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Surovost života,
licemjerja razna,
lisice što kolo
vode naokolo,
svega mi je toga
došlo preko glave,
mira svoga trebam,
spokoj srcu ,duši
i tišinu trebam
da me obavije,
lisičje to kolo
da ne gledam više,
prepuknut će srce,
ako još tren traje.
.
Tu, na dlanu Tvome
utjehu sad tražim,
Tu osjećam, mjesto
najdraže je moje.
Ispunjaš me mirom,
Očinskom ljubavlju,
ne osjećam teške
terete života.
Ni lisice više
ne mogu mi ništa,
moja si zaštita,
ljubav i ljepota.
.
Ah, da mogu stalno
na Tvom dlanu biti!
Zabit se duboko,
ne vraćat se više,
al’ znam, Bože,
utočište moje
da i drugim’ treba
te utjehe Tvoje,
mjesta na Tvom dlanu.
.
Al’ prikupljam snagu,
tu, na dlanu Tvome,
vratiti se tamo,
licemjerju tome.
Samo ovog puta
vratit’ ću se jača,
čuvat se lisica
i mudrija biti
sa Tvojom pomoći
i sa snagom jakom
iz Tvojega dlana
što u meni osta
trajno urezana

Pročitaj cijelu poeziju

Jednom,

kroz Foču,

prođoh

noću.

Drina

je tekla,

šumila,

kumila –

skini se,

skini me,

budimo

goli,

golu me

voli,

plivaj,

uživaj.

Jednom,

kroz Sanu,

prođoh

po danu,

Sana

je snila,

kiša

je lila –

dođi,

skini se,

ništa ne

brini se,

golu

me moli,

golu

me voli.

Jednom sam,

s Tisom,

tek’o

po travi,

tijela nam

škakljaše

vlati

i mravi.

Unca

sunca,

mjeseca

karat,

mrvica

duše,

srčeka

kvarat.

Pročitaj cijelu poeziju

Neće plakat’ zemlja ak’ ju oreš plugom
I posiješ u nju svoje zlatno sjeme
zaplakat će ako pokloniš ju drugom
a plakat ćeš i ti, pokazat će vrijeme.
.

Neće plakat’ zemlja ako po njoj hodaš
I pokosiš vlati mlade, rosne trave
Zaplakat će bolno ako dom svoj prodaš,
Gizdave konje, volove i krave.
.

Neće plakat’ zemlja, ako na njoj gradiš
Trpi ona teret temelja i krova
Zaplakat će ako joj korijenje povadiš
Jer nikad neće više niknut stabla nova.
.

Zato zemlju voli što možeš jače
Nedaj nikom grudi svojih pradjedova
Ne dozvoli grudi da ikada zaplače
Učini ju zemljom dostojnom snova.
.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Učini me noćas, kao nekad, ženom.

Zagrli moju nutrinu, neka sva protrnem.

Učini da se osjećam najpoželjnijom na svijetu.

Da Venera mi pozavidi, a zvijezde padnu ničice pred moja koljena.

Pronađi kutke u koje sam sakrila najnježnije dodire.

Voli me kao nekad, kad si poljupcima pio suze s mojeg lica.

Voli me, poželi da mi zarobiš zjenice, da gledam samo tebe.

Voli me u šumu valova dok rađam se iz morske pjene.

Pročitaj cijelu poeziju