ispred dućana

uz sve životne brige

cigar i pivo

Pročitaj cijelu poeziju

ispred ljekarne

mrtav vrapčić na putu –

nema mu lijeka

*

dosadno ljeto –

vjetar razmješta lišće

dječjim vrtićem

Pročitaj cijelu poeziju

Hoću da vam ispričam jednu priču, još ne spričanu; priču lutalicu, kako kažu: “od nemila, do nedraga”, e baš tu priču, što onaj poslednji za stolom u nekoj kafani ili na nekom slavlju ili u vozu pri dokolici, čekalištu, odmorištu i svratištu, na nekom skupu pričljivih ljudi, ponosnih na svoje pripovedanje i održavanje pažnje slušalaca, koji netremice od njih očekuju vrsne priče i dosetke neke; da baš ti uveseljaci nisu u stanju da ispričaju ovu priču; dok oni poslednji za stolom, povučeni ćutljivci i nesigurni u svoje pripovedanje ćute i u sebi potiskuju i guše tu nikada ne ispričanu priču, koja im mrači um, odvlači pažnju, izaziva ih da progovore i traže reč, pred svim onim kreatorima dobrog raspoloženja i neprikoslovenog prava na vlasništvo svih priča…

Tako se stidljivo javi i jedan pocrveneli tihozbornik, premišljavac i strašljivac u svoje reči, koje mu odjekuju u utrubi razuma i preglasno govore, tako da on šapuće početak ove priče, koju govori tu za nekim stolom, pred svim tim ljudima, svim tim majstorima pripovedanja, koji ga jedva čuju podsmehujući se njegovom zamuklom drhtavom glasu, sve naprezajući se da ga ne čuju i prasnu u smeh sa svojom novom pričom…

Ali on uporno počinje tu priču, sve ponavljajući prve reči, sve jače i jače…on priča tu svoju nikada ne ispričanu priču, koja se uhvatila baš njega, nepripovedača i smutljivca, jedva čujnog glasa, bez glave i repa on priča tu priču, koju svi pažljivo neslušaju tragajući u svojim mislima za još nekom neispričanom pričom ali uzalud, takva priča se baš sada priča za ovim stolom od nepripovedača, koga baš niko nije u stanju da sasluša i razume…

I evo on opet pičinje tu priču:

– Aaaa…znate li ovu priču?

Čuli ste je možda???

Jedan čovek i jedna žena susretoše se na jednom mestu, baš u vremenu kada vam pričam ovu priču i u očima im zasijaše reči baš ove još neispričane priče, koju nisu hteli da saslušaju, već su se samo poljubili za satanak i rastanak, osetili ovu neispričanu priču, koja nestaje u njihovom zagrljaju i raspada se trenutnim zaboravom, kao san pred zoru, ostavlja samo trag u izmaglici sećanja…

Eto…tek da se pomene i nekuda krene…kroz priču za neslušanje…

On i dalje priča tihim glasom…sve tiše i tiše…laknulo mu je…i počinje da sluša i čuje nekog pripovedača i klima glavom, kao da ga razume…a zna, da svi, baš svi znaju sve te priče, već davno ispričane, izanđale i ofucane…

A ova njegova neispričana priča, još ostaje i čeka…čeka…i davi samo njega…kao da nema ni jednog drugog čoveka…da je pamti i čeka…

Pročitaj cijelu poeziju

različak cvate

pomodrila livada –

nebo na zemlji

*

na stolu limun

razbacan po stolnjaku…

kiseli ručak

Pročitaj cijelu poeziju

Svijet

ide

gdje

svijet,

već,

ide,

on

hoda

pokraj

voda.

    .

Svijet

se

draži

na

sitne

laži,

on

snaži

dok

bit’

traži.

   .

Svijet

brije

na

što,

već,

brije,

on

se

smije,

sunce

ga

grije.

   .

Svijet

magli,

muti,

melja,

on

vedri

nebo

želja.

   .

Svijet

gazi

glib,

blato,

on

ore,

sije

zlato.

   .

Svijet

krade

što

stigne,

što

znade,

u

njemu

tinja,

tek,

tračak

nade.

Pročitaj cijelu poeziju

Sunce izlazi.

Prolazi vrelo jutro.

Sunce zalazi.

Pročitaj cijelu poeziju