Suzana Marić ” Zvoni telefon”
Zvoni, zvoni telefon
A ja mislim da je on,
Pa sva sretna kažem:”HALO”!?
Čujem glas: “Samo malo”…
*
Čekam, čekam i šutim
Tko me zove ne slutim…
Voljela bih da on zove
Da rasprši moje snove.
*
Neka čudna glazba svira;
Nit mi paše, nit me dira.
S druge strane čujem glas ,
Zamalo me strefi fras:
*
“Gospođo, banka zove,
Imamo kredite nove:
Kamate su minimalne
Ako su vam rate stalne”.
*
Bože dragi, al’ ga melje
Uništio mi je želje
Taj bankar, “kamatar”,
Pa nije kredit mala stvar!
*
Slušam, slušam, dosta mi je
A on pola rek’o nije.
Ja ljubazno “zbogom “kažem
“Gori ručak”, vješto lažem.
*
Ne javljam se nikom više
Ako čudan broj mi piše,
Neka zvoni telefon…
Neka zvoni, nije on.
Suzana Marić
Emil Strniša “Buk”
Raste kriva trava
Umjesto da spava
Buja k’o ljetna oluja
Prkosi, traži da se kosi
Neka je vrag nosi.
Zatrt njeno sjeme
Trebalo je na vrijeme
Više nije lako,
Rek’o bi svako
Da sam mak’o
Da me opet našla,
Flaša.
Pa nek’ kažu, nek’ lažu
Do pića mi više nije,
Sada mene voda pije.
Kosim vlati trave
Kako bih bistre glave
Oćutio miris slave
Bar malo, bar malo,
Dok za mene
Vrijeme nije stalo
I nestalo.
Lorena Galeta “Rušilački nagon”
Samospoznaja stiže
-nakon razočaranja.
Privrženi smo crnoj
-materiji bezdana..
Kompleksnosti, pa
i raskolu sistema…
Naravno, ljudski
je opet jenjavati.
Neminovno je biti
zaražen netočnim
– predodžbama…
Ali je nužno otići, a
osloboditi se okova.
Ne djelovati kroz sve
kardinalne postupke.
Ne učiniti pogrešku,
ne služiti belzebubu.
Izaći iz inferna koji-
smo si sami zacrtali.
Ljiljana Jelaska “Grad od soli”
Sjedim na starom koferu uspomena
i gledam niz prašnjavu cestu svojeg djetinjstva.
Vrijeme me zove. I htjela bih i, ne bih, poći.
Ali kamo?
Toliko gradova, a nijedan moj.
Nekad je tamo negdje
Postojao moj grad.
Rekoše mi, kad iz njega pođoh, da se ne osvrćem.
Ne htjedoh poslušati.
Osvrnuh se i bacih pogled na ovješene oblake.
Grad se pretvori u utvrdu od soli, a ja ostadoh lutati
S praznim očima na crti vremena.
Suzana Ljepava “Orebiću mili”
Gledan prima škoju
u moru sunce svitli
galebi se čuju iznad bile barke
sletili na provu.
Popodne zapuhat će maestral
noćas triba na dukes poć
na didovoj barci senjal
tiha će biti noć.
Dočekat najlipšu zoru
u boji neba i mora
svaku stinu, siku i batalu znan
ćutim lipotu
milog Orebića mog.
Od Trstenice put Karmena miriše pitaspora
i padež ispod bora
izdaleka ka biser u školjci
cviće i prekrasne bogumile u dvoru.
Sunce obasjalo vrh Svetog Ilije
kolajna mu na vrhu
a iznad mora na ivici sa nebom
gospa od Anđela nad Orebićem bdije
lipo je živit na moru,
prolaze mi misli
dok gledan prima škoju
more blago ziba barku
Na more triba noćas poć
grlim te, Orebiću lipi, mili moj.
