nakon požara
livada oko hrama
puna molitve
Sreća se dešava na njenim haljinama
SREĆA SE DEŠAVA NA NJENIM HALJINAMA
Šta ako se probudi neka beskrajna dubina
U mom ušećerenom oku
Kao razmažen pas na njenim haljinama
Na kojima još šušte zvezde
I kotrljaju se jagode zrele
Šta ako kaktusi besno procvetaju
U venama punim narandžina soka
Kao nebo u svitanje
I koža zauvek postane leto
U čijem zagrljaju spava brod
Samo njenog mora
Šta ako je duša rođena da bude ukras crno – belim fotografijama
Na trepavicama da je nosiš kao pahulju
I da si ceo život slep zbog toga
Što ljubav koju si upoznao kao dete
Nije ljubav koja tebe odraslog zna
I onda se dva života pitaš
Da li je i sreća, sreća
Ili je to bio samo trag tvojih prstiju izgubljen negdje
Na njenim haljinama
Na njenim haljinama
Egzistencijalizam u poeziji Slavka Mihalića
Slavko Mihalić nije bio teist. Vjerovao je da je ovaj život sve što čovjek ima i da njegova egzistencija nema nekog višeg, unaprijed određenog smisla. Čovjek je sam, nema uporišta u nekoj višoj sili i sam je odgovoran za svoju sudbinu. Sam bira koju će mogućnost u datom trenutku odabrati i ostvariti je. Nije mu lako. Zbog spoznaje da iznad njega nema nikoga tko bi mu mogao biti oslonac i utjeha, zapada u stanje praznine, i ništavila.
Pilat
Zaplakala srca jadnih ljudi,
tužne oči anđela s nebesa
što Bog šuti još nikom ne sudi
zbog krvavih i mrtvih tjelesa.
